GRADIŠKA – Autentičnu atmosferu sa fudbalskih, košarkaških i rukometnih stadiona više od pola vijeka riječima je slikao Nikola Kragulj.
Najzanimljiviji trenuci iz karijere Nikole Kragulja
- Početak rada u Radio Gradišci 1979. godine
- Praćenje utakmica FK Kozara i FK Borac
- Prenos utakmice iz stana u Dubrovniku
- Prekid prenosa zbog presječene telefonske žice u Višegradu
- Izvještavanje o istorijskoj pobjedi Borca nad Vojvodinom
- Posljednji zajednički radio-prenos utakmice Borca u bivšoj Jugoslaviji
Slušaocima radio-stanica, televizijskim gledaocima, čitaocima novina, nudio je preciznu informaciju i jasnu poruku. Zato je upamćen i poštovan među sportistima i navijačima. Među sportistima stekao je prijatelje.
Prve novinarske lekcije naučio je, sasvim spontano, u Sarajevu, gdje je pohađao školu za telekomunikacije, dogradio u Gradišci, kao saradnik lokalne radio-stanice, a usavršio u Banjaluci. Najviše je izvještavao sa fudbalskih utakmica Kozare iz Gradiške i Borca iz Banjaluke.
Kada sam doselio u Gradišku, prisjeća se Kragulj važnog događaja koji je uveliko odredio njegov novinarski i životni put, i zaposlio se u Pošti, Gojko Šerbula, tadašnji direktor Radio Gradiške, predložio mi je da se angažujem u sportskom programu, jer sam prethodno ponešto i pisao. To je bilo 1979. godine. Tako sam počeo pratiti FK Kozara, pisati članke, a kasnije izvještavati sa utakmica ovog kluba.
Nikola Kragulj, upoređujući uslove za reportera na gostujućim utakmicama najstarijeg i najtrofejnijeg gradiškog kluba, naglašava da je to bilo veoma teško, sasvim neizvjesno, jer je sve zavisilo od telefonskih linija.
“Na mnogim stadionima nije bilo telefona. Zato je svaki prenos utakmice bio svojevrsna avantura. Đorđe Starčević i ja prenosili smo utakmicu Drina Višegrad – Kozara. Domaći navijači u gradu na Drini bili su nezadovoljni igrom svoga tima, presjekli su našu telefonsku žicu i prekinuli prenos utakmice”, priča Kragulj.
Utakmica u Dubrovniku
Slično iskustvo imao je i u Dubrovniku gdje su igrali GOŠK i Borac Banjaluka:
“Tu utakmicu prenosio sam iz stana, sa balkona obližnje zgrade. Na stadionu nije bilo telefonske linije. Pokucao sam na vrata stana, zamolio nepoznate domaćine da mi dopuste telefon. Prihvatili su. Molio sam ih opet da aparat iznesem na balkon, odakle se vidi stadion, ali ne cijeli teren, nego samo polovina, možda i malo više od toga. Tako sam za Radio Banjaluku prenosio utakmicu, a nisam mogao vidjeti oba gola, već samo jedan. Ni drugi šesnaesterac nisam mogao vidjeti, ali sam posao uspješno završio, a slušaocima omogućio da prate utakmicu.”
Kragulj pamti i važne utakmice kluba sa Vrbasa, koje se i sada prepričavaju. U sezoni kada je Borac osvojio KUP Jugoslavije, izbacio je Vojvodinu iz Novog Sada, a u finalu pobijedio Crvenu zvezdu. Bilo je to 1988. godine.
“U prvoj utakmici u Novom Sadu Vojvodina je pobijedila sa 4:0. U drugoj, uzvratnoj utakmici u Banjaluci, vrijeme je bilo očajno, kiša, blato, hladnoća, uslovi za igru veoma loši, gotovo nikakvi. Posjeta na tribinama ispod prosjeka. Kada je prvo poluvrijeme završeno vodstvom Vojvodine sa 1:0, polovina publike razočarano je napustila stadion. Međutim, u drugom poluvremenu sasvim drugačija slika. Domaći tim Borca krenuo je kao furija i postigao šest golova. Ova utakmica završena je pobjedom Borca sa 6:1, a konačan rezultat bio je 6:5”. Poslije toga, ovaj tim bio je nezaustavljiv, a na beogradskoj “Marakani” i podigao pobjednički pehar.
Od Vlade Dijaka do Gojka Šerbule
Kragulj je novinarstvo zavolio u školi za telekomunikacije u Sarajevu. Bio je srednjoškolac. Stanovao je kod Vlade Dijaka, satiričara, radio-voditelja i pisca. Toga se Kragulj odlično sjeća:
“Vlado mi je rekao: ‘Hajde, napiši neku šalu, dosjetku, pa ćemo poslati na Radio Sarajevo, u šaljivu emisiju srijedom.’ Poslušao sam ga. Objavljeni tekst redakcija je honorarisala. Bilo je to skromno, ali za mene veoma značajno. U svakom smislu. Nisam ni slutio da će to uveliko odrediti moj životni put.”
Dijak je, nastavlja Nikola Kragulj oživljavati uspomenu na svoje dane u Sarajevu, često slao dopisnice, na koje je ispisivao poruke u stihovima. Meni je napisao: ‘Dragi Nidžo, grip me neki ščep'o, što od njega nije lijepo, čaj sam neki skuh'o, to mi reče travar Muho. Sad sam zdrav ko dren i pijanski manten. Ja sam Dijak Vlado, što rakiju pije rado.'”
Nikoli Kragulju, poslije dopisnice od Vlade Dijaka, nije bilo sasvim jasno značenje pijanskog mantena. Zato se raspitao i saznao da izraz “pijanski manten” objašnjava stanje potpune opijenosti i gubitka kontrole, narodnim jezikom rečeno, “mrtvo pijanstvo”, izvan svake ravnoteže.
Po dolasku u Gradišku, na prijedlog Gojka Šerbule, Nikola Kragulj postao je saradnik lokalne radio-stanice.
“Prvog dana, kada je Radio Gradiška počela emitovanje programa 1979. godine, bio sam reporter sa terena iz grada. Pitao sam na ulici šta narod misli o novoj radio-stanici. Kasnije sam dobio reportersku ulogu sa utakmica FK Kozara”, dodaje on.
Posljednji prenos
Posljednji prenos sa stadiona FK Borac u zajedničkom programu jugoslovenskih radio-stanica odradio je Kragulj, i to neplanski:
“Iz Zagreba je na utakmicu Borac – Rijeka krenula je ekipa izvještača. Imali su udes i nisu stigli u Banjaluku. Nekoliko minuta prije početka utakmice veza je uspostavljena, ali nije bilo reportera. Bio sam na stadionu u ekipi Pošte koja je obezbijedila liniju sa Sarajevom. Tražili su Refika Slabića, dugogodišnjeg novinara, da prenosi utakmicu, ali ga nisu pronašli. Kao posrednik uključio se Pajo Kanižaj, reporter iz Zagreba, sa kojim sam se nešto ranije sasvim slučajno upoznao. On je kazao: ‘Idi u kabinu i kaži samo osnovne karakteristike, sastav timova i rezultat.’ Prihvatio sam, prilično nepripremljen, zatečen iznenadnom situacijom, ali utakmica je bila dobra, sadržajna, dinamična, obilovala događajima, a moje reportersko javljanje, iako manjkavo, ispunilo je svrhu.
Reporteri
Nikola i sada prati sportske događaje na svjetskoj sceni, ali i u Banjaluci i okolini. Poslije više od pet decenija pred mikrofonom, upoređuje sadašnje i starije reportere.
“Smeta mi kod TV prenosa stalno opisivanje situacije koju gledalac vidi, što je primjerenije radio-prenosu. Mnogo je besmislene priče, mada ima i dobrih, mladih reportera koji uspješno prate sportske događaje.”