Na ulazu u Gradišku ili odlasku odavde, kada se putnik oprašta
od ovog grada utemeljenog prije sedam vijekova kao Gradiški Brod, u njegovim sjećanjima ostaju savski most, široka rijeka i njene obale. One čuvaju istoriju, svjedočanstvo o carstvima koja su se sukobljavala i smjenjivala, tajne ljubavnih sastanaka i pjesničku inspiraciju.
Poznati osmanski putopisac iz 17. vijeka Evlija Čelebija, opisujući ovo mjesto u to vrijeme, kaže da Gradiška na bosanskom jeziku znači mali grad ali jedinstven po krajoliku i njenim ljudima. Austougarske vlasti, poslije nekoliko naziva, Servicium, Berbir, Turska Gradiška, službeni naziv Bosanska Gradiska uvele su 1882. godine a prije tri decenije, utvrđeno je sadašnje ime – Gradiška. Ovaj kraj bio je naseljen i prije dolaska Rimljana. Dokaz za to su arheoloska nalazista i brojni predmeti pronadeni u savskom koritu.
– Nazivi gradiških naselja govore o čestim poplavama Save i njenih pritoka. To su Dolina, Poloj, Liman, Čatrnja, Greda, Jame, Mokrice – svjedoče istoričari. Prvim stanovnicima Gradiške šume su služile za lov a drvo im je bilo potrebno za gradnju građevina i utvrđenja, čamaca i većih plovila.
Donja Dolina je najstarije i najpoznatije arheolosko nalazište na ovom području. Postala je poznata širom Evrope zahvaljujući eminentnim austrijskim naučnicima češkog porijekla Franji Fijali i Ćiri Truhelki. U Dolini je pronađen veliki drveni čamac u jednom komadu, star tri hiljade godina. Istoričar Husref Hadžialagić, autor nekoliko zbornika dokumenata o životu Gradiške u prošlosti navodi u svojim knjigama da je “u doba Rimljana ovo naselje bilo važna raskrsnica puteva prema istoku i jugu Balkana, pristaniste za riječnu rimsku floutu, što dovoljno govori o strateškom značaju u to vrijeme”.
– U srednjem vijeku, oko 1 330. godine Gradiška se spominje kao slobodna varoš, mjesto prelaska preko Save. Ta važnost je rasla dolaskom Osmanlija a naročito Austrije.
Sa šetališta na starom keju gdje su pristajali brodovi na paru, ispraćani su turisti koji su se vozili za Sisak ili nizvodno prema Beogradu. To je bio deo originalne ponude za imućnije stanovnike Gradiške – zabilježio je Hadžialagić koji je sjećanje na rodni grad sačuvao na starim fotografijama, razglednicama i dopisnicama, na kojima su čarobni motivi sa Save, drevne vodenice i drveni most, gospoda sa šeširima i štapovima.
Mostovi
Most preko Save između Stare Gradiške i Gradiške ima
svoju praistoriju. U novije vrijeme, pred Drugi svjetski rat podignut je čelični most, o kojem ima vrlo malo podataka. Zna se da su rasponski sklop činila dva moćna nosača preko tri polja duga po 250 metara.
Završen je krajem 1939. godine ali je bio kratkog vijeka jer je srušen u ratu. Zamijenio ga je drveni most pa opet čelični sadašnjeg izgleda kojeg je projektovao Vojislav Draganić iz Zagreba a gradili neimari iz Slavonskog Broda i Banjaluke.
-Most je bio oštećen i u posljednjem ratu u dužini od 30 metara ali je popravljen međunarodnim donacijama – zabeležili su ovdašnji hroničari koji vlastite emocije vežu ipak za dveni most, vodenice, vrela pored Save i čista kupališta. Nažalost, mnoge ljepote smještene u nostalgična sjećanja su nepovratno izgubljene.
Vozni red prije jednog vijeka
Prije stotinu godina Gradiška je imala vozni red a svaki građanin ili posjetilac je mogao sjesti u fijaker ili landauer (kočiju s pokretnim krovom) i uživati u vožnji gradskim ulicama, – ispričao nam je Husref Hadžialagić prelistavajući stare dokumente, tanane tragove izgubljenog vremena.
Milan Pilipović