Zasadi lipe, sa pojedinim stablima starijim od stotinu godina, čine Gradišku posebnom, ponajviše zbog opojnog mirisa u junu i julu. Lipa je jedno od najimpresivnijih stabala naših krajeva. Riječ je o velikom listopadnom drvetu koje u prirodnim uslovima može narasti i više od 30 metara, a ponekad dostigne promjer debla preko dva metra.
Godinama razvija široku, kupolastu krošnju koja pruža gustu hladovinu, zbog čega je čest ukras trgova, dvorišta i parkova.
Osim gradskog područja, gotovo u svakom selu postoji stara lipa, kao u Cerovljanima, u dvorištu Jove Pjanića ili, do skora, lipa u Bereku. Stara stabla često razviju šupljine u deblu, u kojima se gnijezde ptice, šišmiši, pa čak i pčele. Cvjetovi su karakterističniijim u rano ljeto. Njihova boja varira od blijedožute do zlatnožute. Izrazito su mirisni, prepuni eteričnih ulja, nektara i peludi.
Narodna vjerovanja o lipi
Staroslavenskim plemenima lipa je bila izuzetno važan simbol i u starim se zapisima navodi kao sveto slavensko drvo.
Slaveni su drvo lipe posvetili boginji Vidi, zaštitnici braka i ljubavi, zbog čega je ono poznato i kao drvo ljubavi. Pod krošnjom lipe obavljali su se obredi vjenčanja. Lipa je smatrana i stablom sudbine pa je u prošlosti postojao obred sađenja ovog drveta na dan rođenja muškog potomka.
Vođeni vjerovanjem da grom nikada ne udara u lipu, Slaveni su njezine ogranke pričvršćivali na krovove, kako bi sačuvali kuće od udara gromova. Smatrali su da ovo drvo štiti od zla, zbog čega su gradili kuće upravo u blizini stabala lipe.
M.Pilipović
