BOSANSKA KRUPA – Narednog mjeseca (11. oktobra) navršiće se pet godina od smrti Borislava Bore Drljače, najpoznatijeg Krajišnika među pjevačima.
On je glas rodnog kraja, sela Suvaja, Podgrmeča, Bosanske Krupe i Krajine pronio cijelim svijetom.
Niko, sa toliko duše i ljubavi prema zavičaju, nije otpjevao čuvenu pjesmu Branka Ćopića “Mala moja iz Bosanske Krupe”, kao Drljača.
Uspomenama iz djetinjstva on se redovno vraćao stihom i muzikom, ali i pričom o vremenu sa požutjelih fotografija.
Ipak, pjesma majci, uz koju je uvijek plakao, ophrvan snažnim emocijama, zapravo je bila životna priča Bore Drljače.
“Rođen sam 29. avgusta 1941. godine u Suvaji, opština Bosanska Krupa. Moja majka Stoja poginula je u dvadesetoj godini, držeći me u naručju”, pričao nam je poznati pjevač, u trenucima sjete, opisujući događaj iz 1943. godine.
“Moja majka je bila u kući, a kada su opkolile ustaše. Shvatila je da nema izbora. Mora bježati. Ne smije ih čekati u kući. Uzela me u naručje i bosa potrčala do šume, do prvog zaklona. Nije stigla, pogođena je u glavu. Pala je, u lokvu krvi. Ja sam bio sa njom, pored nje, u krvi i u travi. Ona mrtva, a ja se gušim u suzama.”
Nakon nekog vremena, govorio je Boro, njega je u visokoj travi, pored mrtve majke pronašla baba Marija, očeva majka, koja je vidjela šta se dogodilo, bila je šumi, ali nije mogla odmah prići, dok ustaše ne odu. Boru je odnijela u zbjeg.
Njegov otac Branko bio je u partizanskom pokretu, revolucionar, kako se tada govorilo. Dobio je i “Spomenicu 1941. godine” za iskazanu hrabrost u borbama na Grmeču. Poslije Drugog svjetskog rata radio je u opštinama Suvaja, Jasenica i Krupa.
Oženio se Vukicom Stupar iz Jasenice. Boro je imao tri sestre po ocu, Milku, Zoru i Mariju, koje žive u Beogradu. Njegov brat po ocu Brane Drljača, sa kojim je Boro provodio mnogo vremena i mnogo ga volio, poginuo je u saobraćajnoj nesreći. Imao je 25 godina.
Na groblje u Suvaji, gdje je sahranjena njegova majka Stoja, često je odlazio sa porodicom, ali i samostalno. Na spomeniku su ispisani stihovi pjesme o majci.
“Podigao sam spomenik, ali njene slike nemam niti joj pamtim lik. Samo je zamišljam. Noćima je sanjam i razmišljam o njoj. Kada sam počinjao pjevačku karijeru, imao sam samo jedan cilj, želju, ideju, plan o kojem nikome nisam govorio. I sada to pričam samo u posebnim prilikama”, povjerio nam se, otvorio dušu ovaj Krajišnik i Grmečlija, sa dušom punom sjete. Nakon šutnje, i suza u očima, jer mu se u grudima steglo, pa riječ, na trenutak, ne može da izusti, nastavio je tada priču o ranjenom djetinjstvu.
“Cilj mi je bio da zaradim novac za spomenik majci. Ništa drugo mi nije bilo potrebno. Samo to. Da duši olakšam. I da pjesmu o njoj na spomenik upišem. To sam i učinio. Stihovi, umjesto epitafa, glase: ‘Ti si radost moja koju tama skriva, ja bih srećan bio da si, majko, živa’.” Zato, kada god je na pozornicama u Jugoslaviji i svijetu pjevao ovu pjesmu, publika je aplaudirala, a Boro glasom pjevao dok mu duša plače.
Prva pjesma
Boro Drljača je prvu pjesmu “Ne čekaj me ti večeras, majko” snimio 1965. godine. Uslijedile su potom pjesme “Za ljubav tvoju mladost sam dao”, “Verenica”, “Ti si sve što želim”, “Noćima je sanjam”…
Supruga Vera
Borina supruga Vera, sa kojom je stekao dva sina, izvršila je samoubistvo nekoliko godina prije njegove smrti. Ona je iz istog kraja, iz Suvaje. Boro nam je više puta prepričavao anegdote o ženidbi.
“Kada sam upoznao Veru, već sam bio poznat pjevač, a ona učenica Ekonomske škole u Bihaću. Iz đačke klupe odveo sam je na bračno putovanje. Kumovao nam je doktor Rajko Latinović iz Bosanskog Petrovca, bivši ministar poljoprivrede Republike Srpske.”
Posljednja Borina pjesma
U noćima, kada se vraćao sa putovanja, ovaj veseli Krajišnik tužne sudbine pisao je pjesme o sebi i svojima. Među posljednjima, koje nam je iščitao samo godinu prije smrti, jeste pjesma “Rodna gruda”.
Nema pjesme na krajiškoj strani,
nit’ mladosti da se čuje graja,
ostade mi u srcu i duši,
Grmeč gora i moja Suvaja.
Suvaja je moje rodno mjesto,
tu sam mlade provodio dane,
sjećajući se zbora Jaseničkog,
Vranjske, Krupe i mladosti rane.
Kad se vode s Krušnice napijem,
čini mi se nema slađeg pića.
Da na zboru budem Petrovićkom
i da prođem pored Buševića.
Zaboravit’ rodnu grudu neću,
svog voćnjaka, svoje šljive rane,
rijeke Une, vrela iz svetinje
i krajiške cure raspjevane.