GRADIŠKA – U znamenitoj bašti pored Save, u Gradišci, nekad kultnom mjestu omeđenom hotelom “Kajzer”, austrijskom Vijećnicom i gostionicom “Lovac” u nedjelju naveče okupilo se i staro i mlado u čast Halida Bešlića.
U sjenci starih lipa koje svakog ljeta bogato procvjetaju pa cijeli grad zamiriše, gdje je pred Drugi svjetski rat zajedno sa ocem Salihom violinistom goste zabavljao gitarista i pjevač Enver Šiljak, pisac najtužnije pjesme (Jel’ ti žao što se rastajemo) koju je sa sjetom i dušom punom bola otpjevao Halid Bešlić.
Sve generacije Gradiščana došle su na koncert da zajedno sa orkestrom Miroslava Vukovića otpjevaju najveće hitove popularnog pjevača koji živi u njihovim srcima.
“Ovim programom odlučili smo da odamo poštu i dug Halidu Bešliću, pjevaču, kolegi, a iznad svega dobronamjernom čovjeku, da sa našim sugrađanima podijelimo uspomenu na njega”, kazao je Vuković.
Na harmonici je zasvirao “Miljacku”, “Vraćam se majci u Bosnu”, “Prvi poljubac”, “Romanija”, “Zagrli me”, “Taman je”…
Publika je na prve taktove počinjala pjesmu, uzvikivala ime Halida Bešlića, aplaudirala i plakala, posebno kada je orkestar zasvirao pjesmu “Jel’ ti žao što se rastajemo”.
Doskora mnogi nisu znali da je ovu vanvremensku pjesmu u tuzlanskoj robijašnici septembra 1941. godine, nekoliko dana prije strijeljanja, napisao narodni heroj iz Gradiške Enver Šiljak. On ju je posvetio svojoj neprebolnoj ljubavi, Jevrejki Fridi Laufer. O tome su nedavno pisale “Nezavisne novine”. Enverova bista je pored znamenite bašte, gdje je održan program za Halida.
U masi, u mnoštvu, u publici, čuli su se glasni komentari, riječi o pjevaču.
Bio je tužni nostalgičar Jugoslavije, imao je za svakoga mjesto u srcu, dušu koja razumije tuđu nesreću, ruku koja svakome želi pomoći i dobrotu za sve ljude. Tako je Gradiška govorila i ispratila u legendu pjevača koji je pjesmom i riječima zbližavao ljude, snažnije i umješnije od svakog političara.
