GRADIŠKA – Bio je 1. septembar 1955. godine kada je Milovana Nikolića poslije završena četiri razreda u Turjaku majka Mileva dovela u Đački dom “Lepa Radić” u Gradišci.
Jednom rukom vodila je sina, a u drugoj nosila korpu jabuka đedovača. Miris ovog voća, kojeg je toliko puta brao pentrajući se po starim i rodnim stablima u Potkozarju, i stisak majčine ruke duboko su se urezali u njegovo sjećanje.
Ovaj nastavnik i pedagog pamti da su iz Turjaka u Gradišku on i majka išli preko Jazovca, potom su svratili u kuću njegovog ujaka Stojića Nikolića, tu se malo zgrijali, odmorili pa nastavili dalje.
Iz Jazovca su i jabuke ponijeli, kao miloštu upravniku doma.
Veći dio puta dugog tridesetak kilometara kroz nepoznata sela prešli su pješke, a kako su se približavali Gradišci raslo je uzbuđenje, strepnja, uvlačila se tuga u srce devetogodišnjeg dječaka.
Iza velikih vrata, zadužbine Stojke i Đorđa Kovačevića, nekad imućnih Gradiščana koji su svoju veliku i prostranu kuću u centru grada namijenili za Đački dom, dočekao ih je upravnik Ilija Slijepčević, porijeklom iz Turjaka, kojeg je Milovanova majka poznavala.
“U domu je bilo mnogo djece različitog uzrasta. Svakoga je njegova tuga dovela u dom, gdje su gradili svoj novi svijet. Bili su to dječaci i djevojčice većinom iz potkozarskih sela, kojima su u Drugom svjetskom ratu stradali roditelji i koji nisu imali nikoga svoga. Đački dom je i njima, kao i meni u narednih osam godina, sve do 1963, postao jedina kuća”, sa sjetom pripovijeda 81-godišnji Milovan Nikolić, odavno penzioner i čuvar uspomena koje su obilježile njegovo djetinjstvo. Sjeća se toga vremena i priča:
“U domu su vladali red, disciplina, raspored obaveza, ustajanje, fiskultura, doručak, odlazak u školu, slobodne aktivnosti, učenje… U dvorištu smo se igrali klikerima, žmurke, šaha, trčali za loptom na fudbalskom terenu, slušali radio, a na poziv vaspitača momentalno sve prekidali i ulazili u učionice”.
Milovan je u toku školske godine svakog jutra u koloni u prostranom hodniku visokog stropa na ulazu u zgradu čekao znak za polazak u školu.
Vaspitači su kontrolisali da li su udžbenici i sveske, školski pribor, svakom đaku u torbi, provjeravali da li su svi napisali i naučili domaće zadatke, tražili da ispruže ruke i dlanove na pregled, zagledali odjeću, đačke bluze, provjeravali da li su svi domci spremni za nastavu. Nakon toga otvarali su velika vrata i davali znak da svaka kolona, zavisno od škole, krene u svome pravcu.
“Kad god prođem ispred bivšeg doma, ispred vrata na koja sam godinama ulazio i izlazio, obuzme me sjeta. Iza tih vrata i sada živi moje djetinjstvo, moje uspomene na teško vrijeme, ali i na mjesto koje je imalo najvažniju ulogu u mome životu”.
Milovanova priča koliko god puta ponovljena drugačija je, sa jasnom i snažnom porukom mladim generacijama, njegovim bivšim učenicima u turjačkoj školi, njegovim unucima, kojima sve to djeluje nestvarno, izmaštano ili u nekoj knjizi iščitano.
Milovanova životna knjiga, kao i brojnih njegovih drugova, domaca, ne može se ispisati.
Iz doma je završio više razrede osmoljetke i gimnaziju, a potom otišao u Beograd, na Višu pedagošku školu.
“U glavni grad, obasjan i nepoznat, poslao me dom, koji je bio moj staratelj i moja porodica”, priča Milovan, pokazujući stare fotografije iz tog perioda.
Na svakoj on i njegovi domci i vaspitači, u dvorištu i učionici, na izletu, u posjeti spomenicima istorije, obilježjima ratnih bitaka.
Pamti i vaspitača Jovu Obradovića, sa kojim i sada često oživljava sjećanja na domski život i Gradišku u godinama poslije Drugog svjetskog rata.
Po završetku školovanja u Beogradu vratio se u rodno Potkozarje, u zavičaj, jer nije odolio nostalgiji koja ga je pratila svih dana i godina.
“Poslije Više pedagoške školeBeogradu zaposlio sam se u turjačkoj školi. Radio sam u nastavi. Kasnije sam otišao u Narodni univerzitet, u Gradišku, do penzionisanja 2012. godine. To je ista zgrada, meni sudbinski određena, u kojoj sam završio gimnaziju, a u prvom komšiluku doma u kojem sam odrastao”.
U Turjaku, odakle je sa majkom pošao u svijet, u Gradišku, kao prvu stanicu svoga odrastanja, nekoliko decenija kasnije zasadio je jabuke đedovače. I ove jeseni ih je nabrao, da mirišu i sjećaju na davno vrijeme i na njegovo djetinjstvo.