GRADIŠKA – Uzrele dunje na imanju Angele Ćorković, u selu Mičije, na obroncima Kozare, vide se iz daljine, čak iz sedam kilometara udaljenog Turjaka.
Njen voćnjak sa 750 trogodišnjih sadnica, na površini od deset dunuma, jedini je u ovom kraju, gdje dominiraju šljiva, jabuka i kruška. Angela, povratnica u ovo planinsko selo, gdje su imanja uglavnom zapuštena, a njive i voćnjaci ne rađaju više od tri decenije, odlučna je da vrati život u selo.
“Moje mogućnosti nisu velike, ali su za mene i ovo selo značajne. Sve što činim, moglo bi se tumačiti i na simboličan način. To je borba za zavičaj”, priča Angela, ponosna na svoje dunje na brijegu, kao na kakvom vidikovcu.
“Četiri sorte dunje, leskovačku, vranjsku, šampion i trijumf, zasadila sam zato što vjerujem da će ovdje rađati, jer klima u Mičijama pogoduje ovom voću”, kazala nam je Angela Ćorković, koja će uskoro početi berbu. Dunje su ove godine solidno rodile, ali slabije nego prošle godine.
“Zadovoljna sam. Ipak. Dunja je dobrog kvaliteta, plodovi su krupni i sočni. Nadam se da ću pronaći kupca, a ukoliko se to ne dogodi, iskoristiću dunju za rakiju”, iznosi planove ova uzorna domaćica. Ona se bavi voćarstvom, ali i ratarstvom, stočarstvom, pčelarstvom…
“Radim različite poslove. Ništa mi nije teško. Voće mi je najdraže. Nisam umorna i ako sam u osmoj deceniji. Moja kuća je na kraju sela i na kraju puta koji sam uredila da se može proći bez problema. Imam 300 dunuma zemljišta. Prije nekoliko godina otkupila sam i komšijska napuštena imanja.”
Angelina davnašnja želja je da zasadi dunju. U tome je uspjela. Njena plantaža ovog voća je jedina u turjačkom kraju. To je posebno čini srećnom.
“Dunja ne zahtijeva mnogo posla, niti hemijski tretman, kao kruška i jabuka. Neophodna je osunčana strana, zemljište na kojem se ne zadržava voda. Poželjno je takođe vjetrovito područje i ujednačena temperature. Ove godine proljetni mraz je negativno uticao na dunju, jer su voćke bile u punom cvijetu, ali je opet opstalo dovoljno plodova. Pojedini su teški i po 700 grama.”
Šta je Angelu Ćorković, koja je desetak godina živjela u Austriji, podstaklo da se vrati u rodno selo i zasadi dunju, pitamo ovu vrijednu stanovnicu Mičija, sela u koje se, poučeni njenim primjerom, vraća sve više predratnih stanovnika.
“Gledala sam na televiziji emisiju o zasadima dunje u Srbiji. Pričali su najveći proizvođači koji u tome poslu imaju bogato iskustvo. To me zainteresovalo. Shvatila sam da u Mičijama postoje idealni uslovi, pogodna klima za ovo voće. Od ideje do sadnje nije prošlo mnogo vremena. Dunje napreduju, stabla ulaze u puni rod, a ja sam srećna, jer na dunju miriše cijelo brdo.”
Angela Ćorković je primjer mnogima, u svome selu i cijelom Potkozarju, kako se planskim radom u poljoprivredi može solidno živjeti. Vratila se prva nakon rata, zato što je za nju, kako kaže, u Mičijama najljepše.
