GRADIŠKA – Kada je upoznala srodnu dušu, osobu kojoj je vjerovala da će zajedno prebroditi mnoge životne nedaće, posebno hendikep, i ostvariti snove, Helena Klos, djevojački Barać, iz Gradiške bez oklijevanja se uputila u grad Vizbur, u njemačkoj pokrajini Bavarska, udaljen 1.200 kilometara. Bilo je to 2016. godine, a putovanje je trajalo 13 sati.
“Udaljenost, nepoznat grad i kilometri nisu za mene bili teret, nego motiv. Tamo me čekao David, moj sadašnji suprug, takođe gluvonijema osoba. Shvatili smo već nakon prvog susreta da smo jedno za drugo”, objasnila nam je Helena.
Ona je sa porodicom, sa suprugom, sedmogodišnjim sinom Fabiom i četvorogodišnjom kćerkom Miom, za novogodišnje i božićne praznike doputovala u Gradišku kod roditelja, Ljilje i Zorana Baraća, nastanjenih u Ulici vojvode Bojovića. Svaki dolazak za njih je beskrajna sreća. Susretu sa bakom, djedom, a posebno stricem Dejanom, Heleninim mlađim bratom, najviše se raduju Mia i Fabio.
“Oni bi voljeli kod nas biti mnogo duže, ne samo za praznike. Zato su naši rastanci tužni. Ipak, kad god sam u prilici, kada ovdje nemam posla, odlazim u Njemačku da pomognem kćerki i zetu”, kaže Ljilja, Helenina mama.
Ona je i nama pomogla da se sa Helenom i Davidom lakše sporazumijemo.
Helena je asistent defektologa u školi slušno oštećenih učenika. Prije toga radila je u vrtiću u Vizburgu. U Gradišci je završila krojačku školu i radila je ovdje nekoliko godina prije odlaska u Njemačku.
Njen suprug David je CNC operater u velikoj i poznatoj tvornici automobilskih dijelova. Pristojno zarađuju. U Njemačkoj su se uklopili u sredinu, u zajednicu gdje nemaju poteškoća. Njihov hendikep, kažu, niko na poslu i u sredini ne doživljava kao problem, nego se trude da pomognu i budu na usluzi.
“Situirani smo, imamo dovoljno za svoju porodicu. Živimo kao i svi drugi bračni parovi koji nemaju hendikep. Nas dvoje se međusobno hrabrimo kad nam je teško, obostrano pomažemo i u svemu razumijemo”, objasnio nam je David, porijeklom iz Poljske.
U Njemačku se doselio sa roditeljima Peterom i Jolandom kada je imao četiri godine.
“Šta vas je međusobno privuklo? Kada ste shvatili da ste jedno za drugo”, pitali smo Davida i Helenu, dok su nam Ljilja i njena rođaka Ružica pomagale u komunikaciji.
“Prvi susret sa Helenom, poruka i pismo, naveli su me na zaključak da je ona moja srećna zvijezda. Naša ljubav je i sada snažna kao i na početku”, glasio je Davidov odgovor na naše pitanje.
Šta joj se dopalo kod Davida i šta je presudilo da se odluči za brak s njim te da se pred matičarem i u crkvi zakune na doživotnu vjernost i ljubav, nastojali smo saznati od Helene.
“David je veoma tolerantan, strpljiv i vrijedan, posvećen porodici i djeci”, kratko je odgovorila.
“Koji trenutak u njihovom braku je bio najsrećniji”, opet pitamo Helenu, pretpostavljajući kakav će biti njen odgovor.
“Rođenje sina i kćerke je najsrećniji događaji za nas oboje”, odgovorila je Helena te nastavila:
“Odmah sam medicinsku sestru u bolnici pitala, za oboje, da li čuju i da li je sve uredno. Odgovor, kojeg sam u trenutku očekivala sa strepnjom, bio je pozitivan. To je za mene bio uzvišen osjećaj. Njih dvoje rastu, razvijaju se kao sva druga djeca. Fabio je drugi razred, a Mia ide u vrtić. Mi smo srećna porodica”.
David i Helena ne propuštaju priliku da istaknu značajnu pomoć Davidovih i Heleninih roditelja, ponajviše kada su njihova djeca tek rođena. Zajednička želja u 2026. godini je da kupe stan ili kuću i tako trajno obezbijede smještaj.
Uvjereni su, kao i u mnogim prilikama, da će i u tome uspjeti jer beskrajno vjeruju u sebe i uspjeh na svim životnim poljima.
Brat sa tri zanata
Helenin brat Dejan Barać takođe je gluvonijema osoba. Rođen je 1994. godine u Gradišci. Redovno je završio Tehnološku školu, potom Hemijsku školu za slušno oštećene u Banjaluci i mesarski zanat. Položio je vozački ispit i zaposlio se u Gradišci.
Ni po čemu ne zaostaje za svojom generacijom, koja ga hvali kao izuzetnog prijatelja, radnika i kolegu.
Izvor: https://www.nezavisne.com/ Milan Pilipović