Ove godine, ljeto u Gradišci nije samo smjena sunčanih dana i toplih večeri pored Save. Ovo ljeto miriše na zagrljaje koji su dugo čekani. Sa četiri strane svijeta, iz Njemačke, Francuske, Amerike, Australije i bliske Srbije, moji prijatelji i rodbina spakovali su kofere sa samo jednim ciljem – dolaskom u Gradišku u grad koji vole zbog ljudi i ognjišta.
Njemačka i Francuska su blizu, bar geografski. Prijatelji i rođaci dolaze najbrže, sa pričama o preciznosti, radu i uređenom sistemu, ali i s onim vidnim olakšanjem na licu čim pređu granični prelaz i ugledaju prepoznatljive obrise našeg grada. Za njih je dolazak u Gradišku resetovanje od brzog zapadnog ritma, prilika da uspore i popiju kafu koja traje satima.
Ta kafa traje još duže kad nam se pridruži drugarica iz daleke Amerike, sa druge strane Atlantika. Nakon dvije godine došla je da vidi majku, oca, brata i sestru koja je došla iz Pariza samo da se zagrle. Da se njihova djeca vide, istkaju neraskidivu rodbinsku vezu.
U dalekom Denveru Gradiška se čuva u pričama, u tradicionalnim receptima, ali i mirisu breskve koja ima isti okus kao i ona iz rodnih Grbavaca i Turjaka. Za nju je ovaj dolazak let preko pola svijeta, ali, kako kaže, nijedan kilometar nije previše kada znaš da te na kraju puta čeka tvoja ulica, tvoji ljudi…
Možda najveći podvig prave oni koji su mi došli iz Australije. Upravo im je stigla zima pa im je dolazak u Gradišku još draži jer ih osim toplih zagrljaja očekuju i topli dani. Sa petog kontinenta stižu priče iz Perta, dolaze nam nove ideje i kulture jer smo u porodicu prigrlili i jednu Filipinku.
U razgovorima naviru brojna sjećanja na lijepe, ali i tužne trenutke. Za njih je Gradiška mjesto gdje spuštaju sidro pa idu u kratke posjete rodnoj grudi, u Slavoniju. Za njih, dolazak ovdje je povratak sopstvenim korijenima, dokaz da daljina ne može ništa onome što je upisano u genima.
A iz nešto bližeg komšiluka, iz bratske Srbije, stiže rodbina s kojom dijelimo svakodnevicu, ali nas obaveze često sprečavaju da se viđamo onoliko koliko želimo. Njihov dolazak donosi onu posebnu, živu energiju, preplitanje pošalica i radost zajedništva koja ne zahtijeva duga prilagođavanja.
Gradiška je ovog ljeta mjesto na kome su se brojni putevi ukrstili. Možete li zamisliti tu trpezu i taj žamor? Na istom mjestu, na obali Save i pod sjenovitim krošnjama Kozare, brojni prijatelji i rođaci donose priče s asfalta evropskih metropola, američkih predgrađa, australijskih plaža i beogradskih ulica.
Svi oni, iako govore različitim jezicima u svom profesionalnom životu i žive u potpuno drugačijim kulturama, u Gradišci ponovo postaju jedno. Ponovo su to oni isti dječaci i djevojčice koji su nekada trčali ovim ulicama, prijatelji koji su dijelili školske klupe i rođaci čije su porodične veze jače od svakog okeana.
Ovo ljeto u Gradišci nije obično. Festival je to emocija, živopisni đerdan sastavljen od rasutih bisera koji se, makar na nekoliko sedmica, vraćaju u Gradišku, jedinu adresu upisanu u njihovim srcima.
Dobro nam došli kući!
Izvor: RTVG