Jovo je privrednik sa bogatom reputacijom, čovjek za čije ime se vežu uspjesi i častan obraz.
Započeti bilo kakav razgovor, pa i onaj novinarski, sa Jovom Lepirom bez čašice ljute rakije na stolu je nemoguće. Jovo u svojoj kolekciji rakija koje je sam proizveo posebno preporučuje staru komadaru. Odležala je u hrastovom buretu, ima jačinu, pa po mirisu i okusu nadmašuje i najbolji viski. Jovo je privrednik sa bogatom reputacijom, čovjek za čije ime se vežu uspjesi i častan obraz. Gdje god je radio voljeli su ga radnici, kaže da mu je to najveće priznanje.
„Prvih sedam mjeseci mojih četrdeset radnih godina bio sam činovnik, knjigovođa. A onda narednih 39 i više godina sam nečim rukovodio. Deset godina sam bio šef računovodstva i komercijala, a trideset godina direktor. Prvo „Plantaža“ od 1972. godine, a potom i gradiškog „Autoprevoza“. U Plantažama sam uvidio da nam osigurnaje guta veći dio prihoda, čak 80 procenata, pa smo se okrenuli protivgradnoj zaštiti. Ubrzo sam formirao vlastiti fond rizika, tako da su pare umjesto u osiguranju završavale u našoj kasi“, rekao je Lepir.
Naredna stanica na kojoj je Jovo Lepir bio direktor, bila je autobuska stanica, gradiški „Autoprevoz“. Autobusi su tad išli kroz sva gradiška naselja i sela.
„Za dvadeset godina boravka u „Autoprevozu“ nabavili smo nove autobuse, na radost mnogobrojnih putnika. Imali smo i mlade i iskusne vozače, oni su bili daleko najbolji i najodgovorniji. Prema našim autobusima mogli su se satovi ravnati“, tvrdi Jovo Lepir.
Nakon penzionisanja Jovo se posvetio voćarstvu. Sve ono što je naučio u „Plantažama“ radio je u Brestovčini, prigradskom mjestu u kome je podigao zasad kruške „viljamovke“ od osam hektara. Bavio se kalemarstvom.
„Godišnje smo proizvodili oko stotinu hiljada kvalitetnih sadnica i tako deset i više godina, što znači da smo sa preko milion kvalitetnih sadnica obogatili naše Potkozarje i Lijevče polje, a i šire, cijelu Bosnu“, kazuje Lepir.
Velika Jovina ljubav su konji i fijakeri. I to još iz djetinjstva. I ne čudi, jer Jovo Lepir potiče iz Bajinaca, a ovo selo je sigirno jedino u regionu, možda i na Balkanu, koje se može pohvaliti sa ergelama konja i dva konjička kluba.
„I danas imam konje, u mojim štalama je šest grla. Gospojinske trke nezamislive su bez mojih konja i fijakera. I ja sam Bajinčanin, ljubav prema konjima kod mene je neupitna.Uostalom o konjima su snimani mnogi filmovi, ispjevane najbolje pjesme, konji su bili nezamijenjivi u ratovima, na njivama , u transportu, plemenite su životinje i veliki prijatelj čovjekov. Volim konje“, zaključio je priču uz drugu čašicu odležale komadare Jovo
Lepir, poznati gradiški privrednik, direktor, kalemar, ljubitelj konja i gospodin sa stilom.
Jovo Lepir zašao je u 89. godinu, godinama je bio alfa i omega, a čitav život ostao je vjeran „alfama“, automobilima sportskog i dinamičnog duha. I danas vozi, a njegov znak raspoznavanja i dobre volje je nakrivljen šešir. Jedan je Jovo Lepir.