GRADIŠKA – Ikona Svetog Stefana, koju su 1923. godine, nakon izbjeglištva tokom ruskog građanskog rata, izradila dvojica Rusa po imenu Redkin i Truskovski i poklonila je Stevanu Šogorovu, tadašnjem predsjedniku Srpskog kulturnog i prosvjetnog društva “Prosvjeta”, pronađena je u staroj mitropoliji Srpske pravoslavne crkve u Gradišci.
Drvorezbarena ikona nalazila se u podrumu, sasvim zaboravljena. Tokom temeljite obnove mitropolije, zadužbine Georgija Nikolajevića, ikonu je pronašao teolog Dario Drinić.
“Ikona je bila u podrumu zadužbine. Kao da je u nekom ćošku čekala da se i ona ukaže u vrijeme obnove ove znamenite duhovne građevine, koju po blagoslovu episkopa banjalučkog Jefrema predvodi protojerej-stavrofor Gojko Slijepčević, neumorni trudbenik na obnovi pravoslavnih svetinja”, kaže teolog Dario Drinić.
Stevan i njegova supruga Jelena Šogorov ubijeni su u ustaškom logoru Stara Gradiška 1944. godine. Jedino što je ostalo kao trag, uspomena na njih i njihovu porodicu je ova ikona.
Stevan Šogorov je rođen 1888. godine, a bio je posljednji predsjednik “Srpskog sokola” u Gradišci, pred početak Prvog svjetskog rata.
U vrijeme Kraljevine Jugoslavije postao je predsjednik Srpskog prosvjetnog i kulturnog društva “Prosvjeta” i istaknuti borac za srpsku kulturu, jezik i pismo. Na ovu dužnost imenovan je 1928. godine. Bio je takođe poslovođa Srpskog kreditnog zavoda u Bosanskoj Gradišci.
Stevan Šogorov se pominje i u odluci Sreskog suda u Gradišci kao staratelj maloljetnih Milana, Pavla i Đorđa Gvoića, kada je na njih knjiženo 2/3 nekretnina njihovog oca Veselina (Pavle) Gvoića.
Stevanova želja da pomogne mladima u gradiškom kraju nije jenjavala ni poslije porodične tragedije Šogorovih, kada im se u ljeto 1929. godine objesio sin, navedeno je u knjizi “Uspon i pad malog Beograda” Bojana Vujčića.
Zgrada Srpske crkvenoškolske opštine, zadužbina mitropolita dabrobosanskog Georgija Nikolajevića, u kojoj je ikona nedavno pronađena, građena je prije više od stotinu godina. Mitropolit Nikolajević je načinio veliko djelo i ličnu ušteđevinu utrošio za interes i prosperitet srpskog naroda. Gradiška je u to vrijeme bila u sastavu Dabrobosanske mitropolije, a zgrada Srpske crkvenoškolske opštine završena 1894. godine.
O dolasku Rusa u tadašnju Bosansku Gradišku, koji su iz svoje domovine izbjegli tokom građanskog rata, a posebno dočeku od strane srpskih porodica, izvijestile su radikalske novine “Zastava”. Interesantan događaj, piše “Zastava”, zbio se u Bosanskoj Gradišci na Vaskrs 1921. godine, kada je grupa ruskih izbjeglica stigla u varoš na Savi
Dirljiv je dopis tih novina kako se grupa ruskih izbjeglica provela o Uskrsu u Bosanskoj Gradišci. Pri prelasku Save bili su dirnuti onim što su veslači govorili, iz čega se “vidjela duboka bratska ljubav” koju su ovi ljudi osjećali prema ruskim izbjeglicama.
Opisano je kako se građanstvo ljubilo sa njima, pružalo ruke i otimalo se ko će da ih uzme za gosta, kako su u mnogih Srba u crkvi oči zasuzile pri ruskim melodijama.
“To oni neće nikad moći zaboraviti. Кako su ih Srbi hrabrili vjerom u buduću veličinu Rusije. I svako može razumjeti kako su se oni osjećali, poslije patnje i strahota građanskog rata i evakuacije, kad su sve to vidjeli. Odavna nisu proživjeli tako divne časove”, pisala je “Zastava”.
Umorne i izmučene duše odahnule su u Bosanskoj Gradišci.
Dvije noći su mirno spavali, dva dana su bili spokojni, ni jedanput nisu čuli riječ ili vidjeli pokreta koji bi mogli uvrijediti njihovo samoljublje ili im zadati bolećivu ranu.
“Ovaj lijep doček, ovaj lijep primjer što je učinila Bosanska Gradiška je zaista za svaku pohvalu. Mi Srbi zaista treba da se odužimo kako bolje umijemo našoj braći”, navedeno je u časopisu “Zastava” od 14. jula 1921. godine, na prvoj strani, u tekstu pod naslovom “Rusi u našoj državi”.
Da i mi možemo braći Rusima da se odužimo, zaključeno je na kraju teksta, na žalost našu i njinu u ovakvoj situaciji, kad je Velika Rusija još u najtežim prilikama otkad postoji.
U takvoj emociji, sa dubokim osjećanjima bratstva prema Srbima u Gradišci, dvojica Rusa izradili su ikone, jednu Stevanu Šogorovu, a drugu, sa likom Svetog Save, poklonili su proti Dušanu Subotiću, koju čuvaju Subotićevi potomci u Beogradu.
Natpis
Zavičajni muzej Gradiška, u saradnji s Gradskom upravom, prema projektu Milice Kotur iz Odjeljenja za kulturno nasljeđe Ministarstva prosvjete i kulture Republike Srpske, obnovio je natpis na zgradi Srpske pravoslavne crkvenoškolske opštine, ispisan u vrijeme njene gradnje 1893. i 1894. godine. Nikolina Šijan Đorđić, konzervator i restaurator, kaže da je natpis decenijama bio oštećen i prekriven malterom, a svjedoči o njenom zadužbinaru, mitropolitu dabrobosanskom Đorđu Nikolajeviću. On je za gradnju utrošio 9.000 forinti. Crkvena zgrada je imala važnu vjersku, ali i društvenu ulogu.
Prema navodima istoričara Bojana Vujčića, ona je od 1921. do 1971. godine korištena za potrebe Niže realne gimnazije. U periodu između dva svjetska rata tu je bila i trgovina braće Malić, te kultna kafana “Grand”.