Banjaluka – Bazilike, manastiri, manastirišta i crkvišta na teritoriji Banjalučke eparhije u Republici Srpskoj, svedoče o više od 1 500 godina pravoslavne crkve na jasno ograničenom prostoru. Prve bazilike na teritoriji ove eparhije sagrađene su nakon Milanskog edikta, u drugoj polovini IV i prvoj polovini V veka. O tome svedoče materijalni ostaci sakralnih građevina pronađenih na području Banjaluke (Ramići i bazilika na Kastelu), Prijedora (Zecovi), Laktaša (Bakinci), Novog Grada (Blagaj) i Kotor Varoši (Šiprage). Protosinđel Teofil Dimitrić, nastojatelj manastira Osovica kod Srpca, podseća da hrišćanstvo na ovim prostorima, datira još iz apostolskog vremena, jer u Svetom pismu pominju se Dalmacija i putovanja apostola Pavla:
“Ovde su misionarili učenici svetih apostola, što nam daje mogućnost, ne u kontinuitetu, nažalost, da život hrišćanske crkve pratimo od prvog veka do današnjih dana.”

Kada govorimo o arhitekturi srpskih manstira i crkva, naglašava protosinđel Dimitrić, imamo širok spektar, od klasičnih, kanonskih, vizantijskih svetinja do ruskih hramova i manastira sa čuvenim kupolama i krstovima. Oblast koja je administrativno pripadala Banjalučkoj eparhiji, od njenog osnivanja 1900. godine, obuhvatala je uglavnom područje Bosanske Krajine, čiji prvi pomen nalazimo 1593. godine u zapisu iz manastira Podmalinsko u Crnoj Gori.
Posebno je značajan ranovizantijski grad Balkis, najstarije episkopsko sedište na području današnje Republike Srpske, pronađen u Bakincima kod Laktaša.
“Taj grad prvi put se pominje 597. godine, u leto, kada Teofil Simokata, vizantijski istoričar, piše o prodorima čuvenog avarskog vojskovođe Bajana koji prelazi reku Savu kod današnje Gradiške a nekadašnjeg Serviciuma, i ruši 40 utvrđenja i naselja a među njima i grad Balkis,” kaže arheolog Bojan Vujinović, istarživač Balkisa. On takođe pojašnjava:

“Prilikom arheoloških istraživanja, pronalazimo zidove visine četiri metra, ostatke spratnih prostorija, impozantno naselje koje se sastoji od gornjeg, srednjeg i donjeg grada, i tri hrišćanske bazilike izvan gradskih zidina. Najveća, dimenzija 42 sa 17 metara govori o veličini sakralnog objekta u kojem je moglo boraviti do 500 vernika, i dobro organizovanoj hrišćanskoj zajednici.”
Natpisi na kamenu, pronađeni u bazilici, na kojima se pominju imena Konstantitus, Andreas i Konstanc, dovode se u vezu sa čuvenim salonitanskim saborima održanim pod vlašću mitropolita Honorija 530. i 533. godine u Saloni.
Najstariji materijalni tragovi srednjovekovnog manastira na području Banjalučke eparhije pronađeni su u Gornjim Kijevcima, blizu Gradiške, na lokalitetu Manastirište-Karanovac. Oni potiču iz 13. veka a ostaci srednjovekovne nekropole formirane oko manastirske crkve ukazuju na raniji period, 11. i 12. vek. Nedavno je počela obnova ovog manastira. Takođe, u Kijevcima i celom Potkozaraju te na području Banjalučke eparhije je veliki broj manastirišta i drugih crkvenih, sakralnih objekata.

Teolog Slavoljub Lukić, jedan od autora monografije „Sakralna arhitektura Banajlučke eparhije“ zajedno sa Bojanom Vujinovićem i istoričarem Markom Jankovićem, konstatuje da se na ovom području nalazi šest manastira, Gomionica, Krupa na Vrbasu, Liplje, Moštanica, Osovica i Stuplje. Osim istorijata, zapisane su i mnoge zanimljivosti i narodna predanja o ovim sakralnim građevinama.
“Među najstarijim sačuvanim srednjovekovnim manastirima na području Banjalučke eparhije, svakako je Krupa na Vrbasu, ispod drevnog grada Vrbasa. Prvi, posredno sačuvani pisani pomen ovog manastira je u Povelji pape Honorija III koji navodi više manastira, crkava i manastirskih imanja reda Svetog Vasilija a među njima i manastir Vrbas,“ kaže teolog Slavoljub Lukić.

Prvi pisani pomen o manastiru Gomionica, rekao je za „Politiku“ jeromonah Metodije Kragulj, nastojatelj ove bogomolje, je iz 1540. godine, pod imenom Gomionica ali i drugim imenom Zalužje.
“Naša crkva je sačuvala prvobitni izgled, sa freskama u kupoli. Njena arhitektura je srpsko-vizantijska.”
Istraživanja na području Banjalučke eparhije, posebno novijeg datuma, dokaz su znamenitog srpsko-pravoslavnog graditeljstva i važan deo za bolje razumevanje crkvene organizacije i tradicije. Ključnu ulogu u tome imaju bazilike i manastiri, smatra Marko Janković, istoričar u Arhivu Republike Srpske.

„Monografijom, člancima, predavanjiam i na druge način, nastojimo ukazati na trend marginalizacije ovih tema i naših manastira, počev iz perioda Kraljevine a potom i SFR Jugoslavije. Tada je u BiH postojala drugačija istoriografija koja nije bila naklonjena istraživanju istorije Srpske pravoslavne crkve. Tada su svi manastiri na području Banjalučke eparhije proglašeni novovekovnim, bez bilo kakvih dubljih analiza i istraživanja,“ podseća Janković. Intenzivno istraživanje sakralne arhitekture na području Banjalučke eparhije je novijeg datuma.

„Deo ovog arheološkog, sakralnog i duhovnog blaga srpskog naroda je istražen ali je izvesno da će obnovom ugašenih manastira, otkrivanjem tragova bazilika i crkvišta, okvir sakralne arhitekture Banjalučke eparhije, biti upotpunjen,“ navodi arheolog Bojan Vujinović, zaslužan za istraživanje, otkrivanje i obnovu dela pravoslavnih manastira, posebno Osovice i Karanovca.
Monografija

Pohvale za monografiju,“Sakralna arhitektura Banjalučke eparhije“ u izdanju Arhiva Republike Srpske i Zavičajnog muzeja Gradiška, kao novo i celovito delo izneli su, pored ostalih jeromonah Metodije Kragulj, nastojatelj manastira Gomionica, protosinđel Teofil Dimitrić, nastojatelj manastira Osovica, Dejan Došlić, asistent na Filozofskom fakultetu Banjaluka i Bojan Stojnić, direktor Arhiva Republike Srpske.

„Autori ove monografije, teolog, arheolog i istoričar, dali su novu dimenziju važnoj temi iz domena arhitekture Banjalučke eparhije,“
kazao je Bojan Stojnić, direktor Arhiva Republike Srpske.
Izvor: politika.rs / Milan Pilipović
