Me­šta­ni su vo­le­li skrom­nog pa­ro­ha Ve­li­mi­ra Ve­su Po­po­vi­ća, ko­ji je pro­pa­tio pod usta­ša­ma, kao svo­je­vr­snog du­hov­nog tri­bu­na
Spe­ci­jal­no za „Po­li­ti­ku”
No­va To­po­la – Cr­kva Ro­đe­nja Pre­sve­te Bo­go­ro­di­ce u Ma­ši­ći­ma, naj­ve­ćem se­lu u Li­jev­če po­lju, to­kom sep­tem­bra sla­vi ve­li­ki ju­bi­lej, 120 go­di­na od nje­nog osve­će­nja. Ova bo­go­mo­lja, ob­no­vlje­na pre ne­ko­li­ko go­di­na, ču­var je se­ća­nja na te­ška vre­me­na i ra­to­ve, u ko­ji­ma su mno­gi Ma­ši­ća­ni po­stra­da­li ili bi­li za­to­če­ni­ci usta­ških lo­go­ra u Dru­gom svet­skom ra­tu. Me­đu nji­ma je du­go­go­di­šnji sve­šte­nik, pa­roh ma­šić­ki Ve­li­mir Ve­so Po­po­vić, od či­je smr­ti se na­vr­ši­la 41 go­di­na. Po­zna­va­li su ga, uva­ža­va­li i po­što­va­li u ovom i su­sed­nim se­li­ma, Mi­lje­vi­ći­ma, Vi­lu­si­ma i Ro­ma­nov­ci­ma, ko­ja pri­pa­da­ju is­toj pa­ro­hi­ji.
Pop Ve­so ro­đen je 1902. u Drak­se­ni­ću kod Bo­san­ske Du­bi­ce, od oca Mar­ka i maj­ke Da­ni­ce. On je sed­mi i po­sled­nji iz­da­nak sve­šte­nič­ke lo­ze u po­ro­di­ci. Ži­vot je pre­ma Ve­si, od naj­ra­ni­jeg de­tinj­stva bio su­rov. U 12. go­di­ni ostao je bez maj­ke, a ubr­zo i bez oca, ko­ji je 1916. go­di­ne na fron­tu u Pr­vom svet­skom ra­tu umro od ti­fu­sa. Ve­su i nje­go­vu bra­ću i se­stre, kao si­ro­čad, po­di­gao je pod­gra­dač­ki sve­šte­nik Mi­la­din Ći­rić. Naj­sta­ri­ji me­đu še­sto­ro si­ro­ča­di, Ve­so je bri­nuo o mla­đi­ma. Po uzo­ru na pret­ke, opre­de­lio se za sve­šte­nič­ki po­ziv. Ško­lo­va­nje je za­vr­šio 1918. go­di­ne u Re­lje­vu kod Sa­ra­je­va.
Go­di­ne 1924. ta­da­šnji mi­tro­po­lit ba­nja­luč­ki Va­si­li­je Po­po­vić, ru­ko­po­lo­žio je Ve­su za pa­ro­ha ro­ma­no­vač­ko-ma­šić­kog, gde je pro­veo ce­li sve­šte­nič­ki i ži­vot­ni vek. Stu­piv­ši na du­žnost, ubr­zo je po­di­gao ma­lu cr­kvu u Ro­ma­nov­ci­ma, po­sve­će­nu Sve­toj ve­li­ko­mu­če­ni­ci Ma­ri­ni, ko­ja je za­pa­lje­na u Dru­gom svet­skom ra­tu, a po­sle ni­je ob­no­vlje­na.
Po­čet­kom Dru­gog svet­skog ra­ta, do­ži­veo je sud­bi­nu mno­gih pa­ro­hi­ja­na. Na dan 12. ju­la 1941. go­di­ne, u je­dan sat iza po­no­ći, usta­še su ka­mi­o­nom od­ve­zle sve­šte­ni­ka Ve­su, sa po­ro­di­com, u Bo­san­sku Gra­di­šku, gde su za­dr­ža­ni se­dam da­na. Oda­tle su ih spro­ve­li u „Ca­prag”, kon­cen­tra­ci­o­ni lo­gor u Hr­vat­skoj. Tu su ih usta­še mal­tre­ti­ra­le i mu­či­le. Po­pa Ve­su, za­jed­no sa dru­gim sve­šte­ni­ci­ma i lo­go­ra­ši­ma, usta­še su te­ra­le da vu­ku za­pre­žna ko­la, vo­ze vo­du, raz­vla­če ži­cu, pre­no­se mr­tve lo­go­ra­še, za­pi­sao je mno­go go­di­na ka­sni­je pro­to­je­rej Dra­gi­ša B. Alim­pić, Ve­sin na­sled­nik u ma­šić­ko-ro­ma­no­vač­koj pa­ro­hi­ji.
„Oda­tle su de­por­to­va­ni u Sr­bi­ju, u Aran­đe­lo­vac, a otac Ve­so ras­po­re­đen u Ti­moč­ku epar­hi­ju, kod vla­di­ke Emi­li­ja­na, gde je ostao do kra­ja ra­ta”, na­pi­sao je Dra­gi­ša B. Alim­pić.
Go­di­ne 1945. pred Ve­li­ku Go­spo­ji­nu, pop Ve­so se vra­tio u svo­ju pred­rat­nu pa­ro­hi­ju. U Ma­ši­će je, iz Ro­ma­no­va­ca, gde je u ra­tu sru­še­na cr­kva i pa­ro­hij­ska ku­ća, pre­se­lio 1946. go­di­ne. Da bi se sme­stio na jed­noj adre­si, po­sle ne­ko­li­ko pre­me­šta­nja, Ma­ši­ća­ni su od pe­ka­ra Osto­je Ko­va­če­vi­ća ku­pi­li ku­ću za sve­šte­ni­ka Ve­su. U toj ma­loj ku­ći, sa dve pro­sto­ri­je, bo­ra­vio je sve do smr­ti 1984. go­di­ne. Sa­hra­njen je, u Ma­ši­ći­ma, po­red cr­kve, uz uče­šće vi­še sve­šte­ni­ka i broj­nog na­ro­da, ali je ostao upam­ćen i po­što­van u ce­lom Li­jev­ču.
Upam­će­no je da je 1960. go­di­ne, pred­vo­dio ob­no­vu ču­ve­ne brv­na­re po­sve­će­ne Sve­tom Ni­ko­li u Ro­ma­nov­ci­ma sku­pa sa tri me­štan­ke, Pe­tra­nom Pe­ro­vić, Jel­kom Ku­kić, Ma­ri­jom To­do­ro­vić i maj­sto­rom Te­dom Ba­štin­cem. Bio je je­dan od naj­ple­me­ni­ti­jih sve­šte­ni­ka, ka­že te­o­log Da­rio Dri­nić, ko­ji je sa­ku­pio broj­ne do­ku­men­te o po­pu Ve­si.
Me­šta­nin Ma­ši­ća Ste­vo Stoj­nić se­ća se po­pa Ve­se ko­ji je za­pre­gom pu­to­vao pot­ko­zar­skim i li­jev­čan­skim se­li­ma.
„Na­rod ga je vo­leo zbog nje­go­ve skrom­no­sti i do­bro­te. Shva­tao je i raz­u­meo ne­da­će ovog kra­ja, si­ro­ma­štvo i stra­dal­ni­štvo u ra­tu. Sa na­ro­dom je de­lio nje­go­vu sud­bi­nu, u sva­kom smi­slu. Za­to je bio vo­ljen i po­što­van kao du­hov­ni tri­bun,” po­sve­do­čio je Stoj­nić o po­pu Ve­si.
I nje­go­vi biv­ši pa­ro­hi­ja­ni ga, za­to, sa ve­li­kim pi­je­te­tom po­mi­nju, is­pri­čao nam je Pe­tar Jo­va­no­vić, sa­da­šnji pa­roh u Ma­ši­ći­ma, gde će 20. sep­tem­bra vla­di­ka ba­nja­luč­ki Je­frem sa sve­šten­stvom slu­ži­ti li­tur­gi­ju, a bi­će or­ga­ni­zo­van i ve­li­ki na­rod­ni zbor po­vo­dom 120 go­di­na od ute­me­lje­nja ma­šić­ke cr­kve.
Mi­lan Pi­li­po­vić
Spo­me­nik Mi­li Đu­di­ću
Cr­kva u Ma­ši­ći­ma sa­zi­da­na je 1905. go­di­ne. Po­red te­me­lja na­la­zi se grob­ni­ca i spo­me­nik Mi­li Đu­di­ću, pred­sed­ni­ku Cr­kve­nog od­bo­ra u vre­me iz­grad­nje. Na spo­me­ni­ku pi­še: „Ov­đe po­či­va rab Bo­ži Mi­le Đu­dić, mno­go­go­di­šnji pred­sed­nik Srp­sko-pra­vo­slav­ne cr­kve­ne op­šti­ne. Ro­đen 1845. a umro 28/12 1917. Spo­men po­di­go­še mu si­no­vi Mi­haj­lo, Jo­vo i Ra­de.” Pro­to­na­me­snik Pe­tar Jo­va­no­vić, pa­roh ma­šić­ko-ro­ma­no­vač­ki, ka­že da Ma­ši­ća­ni i nji­ho­va cr­kva ver­no ču­va­ju uspo­me­nu na Mi­lu Đu­di­ća.
„Mi­li­na po­sve­će­nost cr­kvi i pra­vo­slav­noj ve­ri u vre­me ka­da je naš na­rod pro­ži­vlja­vao te­žak pe­ri­od pod tu­đin­skom vla­šću, ve­o­ma je zna­čaj­na. Za­to je va­žno po­mi­nja­ti ime i be­smrt­no de­lo Mi­le Đu­di­ća”, ka­že pa­roh Jo­va­no­vić.
Exit mobile version