Meštani su voleli skromnog paroha Velimira Vesu Popovića, koji je propatio pod ustašama, kao svojevrsnog duhovnog tribuna
Specijalno za „Politiku”
Nova Topola – Crkva Rođenja Presvete Bogorodice u Mašićima, najvećem selu u Lijevče polju, tokom septembra slavi veliki jubilej, 120 godina od njenog osvećenja. Ova bogomolja, obnovljena pre nekoliko godina, čuvar je sećanja na teška vremena i ratove, u kojima su mnogi Mašićani postradali ili bili zatočenici ustaških logora u Drugom svetskom ratu. Među njima je dugogodišnji sveštenik, paroh mašićki Velimir Veso Popović, od čije smrti se navršila 41 godina. Poznavali su ga, uvažavali i poštovali u ovom i susednim selima, Miljevićima, Vilusima i Romanovcima, koja pripadaju istoj parohiji.
Pop Veso rođen je 1902. u Drakseniću kod Bosanske Dubice, od oca Marka i majke Danice. On je sedmi i poslednji izdanak svešteničke loze u porodici. Život je prema Vesi, od najranijeg detinjstva bio surov. U 12. godini ostao je bez majke, a ubrzo i bez oca, koji je 1916. godine na frontu u Prvom svetskom ratu umro od tifusa. Vesu i njegovu braću i sestre, kao siročad, podigao je podgradački sveštenik Miladin Ćirić. Najstariji među šestoro siročadi, Veso je brinuo o mlađima. Po uzoru na pretke, opredelio se za sveštenički poziv. Školovanje je završio 1918. godine u Reljevu kod Sarajeva.

Godine 1924. tadašnji mitropolit banjalučki Vasilije Popović, rukopoložio je Vesu za paroha romanovačko-mašićkog, gde je proveo celi sveštenički i životni vek. Stupivši na dužnost, ubrzo je podigao malu crkvu u Romanovcima, posvećenu Svetoj velikomučenici Marini, koja je zapaljena u Drugom svetskom ratu, a posle nije obnovljena.
Početkom Drugog svetskog rata, doživeo je sudbinu mnogih parohijana. Na dan 12. jula 1941. godine, u jedan sat iza ponoći, ustaše su kamionom odvezle sveštenika Vesu, sa porodicom, u Bosansku Gradišku, gde su zadržani sedam dana. Odatle su ih sproveli u „Caprag”, koncentracioni logor u Hrvatskoj. Tu su ih ustaše maltretirale i mučile. Popa Vesu, zajedno sa drugim sveštenicima i logorašima, ustaše su terale da vuku zaprežna kola, voze vodu, razvlače žicu, prenose mrtve logoraše, zapisao je mnogo godina kasnije protojerej Dragiša B. Alimpić, Vesin naslednik u mašićko-romanovačkoj parohiji.
„Odatle su deportovani u Srbiju, u Aranđelovac, a otac Veso raspoređen u Timočku eparhiju, kod vladike Emilijana, gde je ostao do kraja rata”, napisao je Dragiša B. Alimpić.
Godine 1945. pred Veliku Gospojinu, pop Veso se vratio u svoju predratnu parohiju. U Mašiće je, iz Romanovaca, gde je u ratu srušena crkva i parohijska kuća, preselio 1946. godine. Da bi se smestio na jednoj adresi, posle nekoliko premeštanja, Mašićani su od pekara Ostoje Kovačevića kupili kuću za sveštenika Vesu. U toj maloj kući, sa dve prostorije, boravio je sve do smrti 1984. godine. Sahranjen je, u Mašićima, pored crkve, uz učešće više sveštenika i brojnog naroda, ali je ostao upamćen i poštovan u celom Lijevču.
Upamćeno je da je 1960. godine, predvodio obnovu čuvene brvnare posvećene Svetom Nikoli u Romanovcima skupa sa tri meštanke, Petranom Perović, Jelkom Kukić, Marijom Todorović i majstorom Tedom Baštincem. Bio je jedan od najplemenitijih sveštenika, kaže teolog Dario Drinić, koji je sakupio brojne dokumente o popu Vesi.
Meštanin Mašića Stevo Stojnić seća se popa Vese koji je zapregom putovao potkozarskim i lijevčanskim selima.
„Narod ga je voleo zbog njegove skromnosti i dobrote. Shvatao je i razumeo nedaće ovog kraja, siromaštvo i stradalništvo u ratu. Sa narodom je delio njegovu sudbinu, u svakom smislu. Zato je bio voljen i poštovan kao duhovni tribun,” posvedočio je Stojnić o popu Vesi.
I njegovi bivši parohijani ga, zato, sa velikim pijetetom pominju, ispričao nam je Petar Jovanović, sadašnji paroh u Mašićima, gde će 20. septembra vladika banjalučki Jefrem sa sveštenstvom služiti liturgiju, a biće organizovan i veliki narodni zbor povodom 120 godina od utemeljenja mašićke crkve.
Milan Pilipović
Spomenik Mili Đudiću
Crkva u Mašićima sazidana je 1905. godine. Pored temelja nalazi se grobnica i spomenik Mili Đudiću, predsedniku Crkvenog odbora u vreme izgradnje. Na spomeniku piše: „Ovđe počiva rab Boži Mile Đudić, mnogogodišnji predsednik Srpsko-pravoslavne crkvene opštine. Rođen 1845. a umro 28/12 1917. Spomen podigoše mu sinovi Mihajlo, Jovo i Rade.” Protonamesnik Petar Jovanović, paroh mašićko-romanovački, kaže da Mašićani i njihova crkva verno čuvaju uspomenu na Milu Đudića.
„Milina posvećenost crkvi i pravoslavnoj veri u vreme kada je naš narod proživljavao težak period pod tuđinskom vlašću, veoma je značajna. Zato je važno pominjati ime i besmrtno delo Mile Đudića”, kaže paroh Jovanović.