GRADIŠKA – Omiljenog učitelja Dragutina Šmitrana, u srijedu, 26. novembra, uz jeku zvona grbavačke crkve, ispratilo je 36 generacija njegovih učenika seoske škole “Dragomir Babičić”.
Cijelo selo pod Kozarom, svi Grbavčani, u život i na dalje školovanje kretali su poslije prvih lekcija uče Dragutina.
On je svim svojim bićem bio posvećen nauci i djeci, kazala je Sanja Subotić Cumbo, u ime svoje i drugih generacija učenika.
“Nije nas učio samo prvim slovima, nego i prvim koracima, odrastanju, moralnim vrijednostima i zavičajnim tekovinama slobode”, kazala je Sanja Subotić Cumbo.
“Često je govorio da školski čas ne završava školskim zvonom. On nema početka ni kraja. Ni lekcije nisu samo iz čitanki ili bukvara, nego iz života. Ni za učitelja nije bilo penzionisanja, nego je njegova prosvjetarska i pedagoška uloga bila doživotna”, podsjetila je Sanja Subotić Cumbo na ispraćaju svoga učitelja.
Rođen je 1949. godine u selu Kozara. Učiteljsku školu završio je 1968. godine u Banjaluci.
Radio je u Gornjoj Jurkovici, Cimirotima i Grbavcima. O rodnom selu, čiji vrhunci se jasno vide od grbavačke crkve i škole, sa groblja, pričao je kao da ispisuje najljepše stranice lektire, govorili su njegovi učenici, kojima je, svake godine držao čas istorije pored spomenika skojevkama iz Grbavaca.
Kada je iz rodne Kozare 1972. godine raspoređen u školu u Grbavcima, dočekalo ga je 140 učenika.
“Ovo selo prihvatio sam kao da sam tu rođen. I selo je zavoljelo mene.
Tu su rođena moja djeca, sin i kćerka, koji su takođe otišli, kao i mnogi drugi Grbavčani”, govorio je Šmitran, učo, kako su ga mještani oslovljavali.
O selu Grbavcima pričao je kao da ispisuje školsku knjigu, pismeni rad koji treba da pročitaju njegovi učenici, komšije, omladina…
“Selo je brežuljkasto, sa bezbroj dolina, potoka, šumaraka i voćnjaka, lijepih i modernih kuća. U Grbavcima su izgrađeni putevi, nema više blata u selu, kao nekada, a postoje i znameniti objekti, škola, crkva… Tu je i spomenik poginulim borcima nekoliko ratova i žrtvama fašizma tokom njemačke i ustaške ofanzive na Kozaru u Drugom svjetskom ratu. U centru Grbavaca dominirao je stari hrast, u crkvenom dvorištu, ispod kojeg su se, od vrućine ili nevremena, zaklanjali mnogi, ali je i njega oborila oluja”, pripovijedao je učo Šmitran, kao da iščitava davnašnju školsku zadaćnicu nekog od svojih najboljih učenika.
A takvih je bilo mnogo.
Učino sjećanje na generacije učenika bilo je svježe, a podaci precizni, tačni.
Nekada je ovdje, već u jutro, čim sunce izbije iza kozarskih brda, u kolonama pristizalo mnogo školaraca, od prvog do šestog razreda.
“U Grbavcima je šestorazredna škola osnovana prije nego u Turjaku, koji je centar ovog kraja i gdje postoji osmoljetka. Sada, nažalost, često svjedočim o sahranama, na groblju, u blizini stare i nove škole, u centru sela. To je jedino mjesto na koje se Grbavčani vraćaju, iz svijeta, iz drugih gradova… Dešava se da pokojnika seljani i ne poznaju, jer je davno otišao odavde”, pripovijedao je Šmitran o ljepotama i nedaćama sela koje je zavolio u mladosti, mnoge generacije naučio je slovima i prvim životnim lekcijama, ukazao na vrijednosti koje treba njegovati.
Bio sam i učitelj i vaspitač, pričao nam je, često, ispred stare škole.
“Nema ovdje nikoga, ili se meni bar tako čini, da nije bio moj đak. Neki iz prvih generacija su već penzioneri ili su sasvim blizu okončanja radnog vijeka. Svi su mi jednako dragi, kao i ovi mlađi a, moram i to reći, svi me uvažavaju, poštuju, javljaju se i pozdravljaju. To je moj najveći kapital i dokaz da nisam badava boravio toliko godina u ovom selu”, pohvalio nam se učitelj Dragutin Šmitran nekoliko mjeseci prije smrti odgovarajući na sasvim uobičajena pitanja, uvijek ljubazan i strpljiv.
Sa posebnim motivom pričao je o sestrama Ilisić i grbavačkim skojevkama, stradalim u Drugom svjetskom ratu.
Sa učenicima i prijateljima svake godine je na njihov grob nosio cvijeće, palio svijeće i pričao o njihovoj žrtvi za slobodu.
Sada je škola u ovom potkozarskom selu zatvorena. Mnoge kuće u Grbavcima su prazne, zbog čega je i učitelj Šmitran bio žalostan. Omladina odlazi, a stariji se ne vraćaju, nego traže svoje mjesto u drugim gradovima i državama, daleko od rodnog kraja, govorio je kao da svaki put zvoni za povratak.