LAKTAŠI – Nedavnim gostovanjem u Blašku, kod Laktaša, Slaven Stevelić i Tamburaški orkestar “Sto odsto ćirilica” iz Čačka, pobudili su patriotska osjećanja kod brojne publike.
Ovaj pisac, pjesnik, muzičar, pjevač, a prije svega rodoljub, nekoliko godina živio je u Banjaluci, nakon izbjeglištava iz rodnog Knina 1995. godine.
“Banjaluka je prvi grad u kojem sam osjetio slobodu i prijateljsku ruku poslije napuštanja zavičaja, koji sam ponio u srcu. Grad na Vrbasu me prihvatio, dao mi priliku da radim. Da živim. Da budem srećan. To je za mene veoma važno i zato Banjaluku čuvam u najljepšoj uspomeni”, kazao je Stevelić za “Nezavisne novine”.
Sada je stanovnik Čačka, gdje se skućio zajedno sa porodicom, sa suprugom i dvije kćerke, ali rodni kraj i Banjaluku nije zaboravio. Uspomene na Knin i Dalmaciju njeguje u svojim pjesmama.
Ostala mi jedna želja
Prvu pjesmu “Ostala mi jedna želja” nisam napisao nego isplakao, priča Slaven opisujući golgotu “Oluje”, izbjeglištvo u dugoj koloni, traganje za novom sredinom…
Sada su pusta ognjišta u Slavenovom zavičaju, ali rodni kraj, Knin i Dalmacija žive u njegovim pjesmama.
“U sebi nosim i čuvam uspomene iz Knina, sa kninske tvrđave, gdje poznajem svaki kamen, i sa planine Dinare, na koju sam se nebrojeno puta penjao. Tamo, u Kninu su moje rijeke i potoci, kamenjar i vinova loza. Sve to živi u meni, budi čežnju i patriotski duh. Tako nastaju pjesme.”
Da bi stihovi postali bliži narodu, a njegova žal za zavičajem pretočena u pjesmu, Slaven je sa nekoliko istomišljenika, prijatelja slične sudbine, formirao tamburaški orkestar. On je vokalni solista, a članovi su Marijan Vasiljević – tambura, Boris Petrovski – gitara, Goran Jevtić – kontrabas, Snežana Ristanović i Sanja Novaković – prateći vokali.
Najpoznatije pjesme kojima je opjevao čežnju su o Kninu, Krajini, Jasenovcu, srpskoj vojsci, Košarama, otadžbini i srpskoj istoriji…
Uspavanka iz Jasenovca
Slaven je napisao i otpjevao pjesmu “Uspavanka iz Jasenovca”, koja, kako kaže, nosi neopisivu tugu, bol, suze:
“Dovoljno je zamisliti majku, sestru, dijete, onda ustašku kamu, leševe i Savu kojom plove, masovne grobnice u Donjoj Gradini, pa da suza poteče i da nastane pjesma kao univerzalna tugovanka”, kaže Slaven.
O svakoj pjesmi on ima priču:
“Svaka pjesma je duboko doživljena, ona je ispovijest moje duše, suza iz moga oka, izgubljeni zavičaj, poharana kuća. Tako bi se mogle objasniti pjesme ‘Sviće zora moj Srbine’, ‘Srpski ratnik’, ‘Nije život bez Dinare'…”
Srpski junaci
Slaven je opjevao srpske junake iz Krajine, Republike Srpske, Srbije i srpske bitke iz različitih epoha, od Kosova do današnjih dana:
“Narod koji ne čuva svoju istoriju i ne poštuje svoje junake, nema budućnosti. Trudim se da u stihu i pjesmi doprinesem očuvanju patriotizma srpskog naroda. Naši preci, srpske vojskovođe i vojvode, izborili su pobjede protiv višestruko nadmoćnijeg neprijatelja, Turaka, Austrijanaca, Nijemaca, NDH i mnogih drugih, jer su imali snažan duh i vjeru u sebe.”
Nije život bez Dinare
Tužan, ko’ kamen ružan
bez prebijene pare,
lutam kroz veliki grad
i cipelom šutam lišće
što vjetar meni ga nosi.
Stvarno, život je gad.
Pa zapjevam staru pjesmu,
onako, od srca, jako
kao nekad, kad’ sam bio mlad.
Nije, ne, život bez Dinare
kad na njoj oživi proljeće…
Ko prosjak tražim milost,
jer izlaza nigdje nema,
sve se nadam, sanjam ružan san.
Slaven Stevelić