LAKTAŠI – Cvikići porijeklom iz Bakinaca okupili su se sredinom jula u ovom potkozarskom selu. Došli su iz mnogih krajeva, a većina iz Laktaša, Banjaluke, Gradiške, Šajkaša, Rijeke…
Ukratko:
- Cvikići iz Bakinaca okupili su rodbinu iz više gradova i država.
- Prisjetili su se porijekla porodice, zajedničkih predaka i porodičnih priča.
- Mlađim generacijama prenesena je važnost očuvanja rodbinskih veza.
- Dogovorili su da okupljanje postane tradicija i narednih godina.
Inicijator je Ivana Cvikić iz Banjaluke, a domaćini Nada i Milan Cvikić iz Bakinaca. U njihovom dvorištu okupili su se brojni rođaci i prezimenjaci. Prema pričanju Branimira Cvikića, Ivaninog oca, oni potiču od Tanasije Cvikića, koji je u vrijeme turske vlasti u Bakince doselio iz Knežice. Ovdje je stekao dva sina, Luku i Petka. Priča se da je imao i trećeg sina Jovu, koji je u mladosti nestao. Nikada se nije saznalo gdje i kako se to dogodilo. Njegovi roditelji, priča se među Cvikićima, mnogo su tugovali pa tugu i u grob odnijeli.
“Luka i Petko su naši preci. I sada znamo ko pripada Lukinoj, a ko Petkovoj lozi. Međusobno se poštujemo, uvažavamo i čuvamo naše porodične korijene. U tome je važnost i značaj ovog susreta”, podsjetio je Branimir Cvikić na veoma razgranato porodično stablo. On je Lukin potomak. Neno Cvikić, koji pripada Petkovoj porodičnoj lozi, kaže da je ovaj njegov predak imao devetoro djece, šest kćeri i tri sina. To su Joja, Milja, Đuja, Stoja, Vida, Cvijeta, Mirko, Rade i Tede”.
U Bakincima ima šest domaćinstava Cvikića, pričaju stričevići Duško, Milan, Stojan i Drago. Njihovi očevi su rođena braća. O sebi i svojima pričaju:
“Svi se međusobno poštujemo, uvažavamo, njegujemo rodbinske odnose. Pričamo mladima ko smo, odakle potičemo, gdje su se Cvikići raselili. To oni treba da znaju, zbog svoje djece i novih generacija”.
Vrijedni i posvećeni poslu
Cvikići su nekada bili siromašni, živjeli su od poljoprivrede, bavili se teškim poslovima, podizali krečane i ciglane, pekli rakiju, sjekli balvane, krčili trnje i šiblje, pretvarajući pustare u oranice.
“Kako biste opisali Cvikiće, čemu su skloni, za šta su talentovani”, pitamo Duška, Milana, Stojana i Dragu. Svaki od njih ima šta reći, dodati, ispričati:
“Među Cvikićima nema lijenoga, mi smo vrijedni i posvećeni poslu. Među Cvikićima niko ne spava do podne, nego rano ustaje i radi, dok sunce ne zađe. Mnogi su otišli u inostranstvo, zaradili i vratili se. Izgradili su velike i moderne kuće”, ispričao nam je Stojan (78), najstariji na ovom susretu, gdje su Cvikići pokazali i talenat za pjesmu i muziku. Mlađi su i kolo poveli, a stariji se u kolo uhvatili. Dok se zvuk harmonike razlijegao selom, Stojan je htio da još nešto doda na prethodnu priču.
“Da su došli Ljubomir (88) i Zdrava Cvikić (83), tada bi njih dvoje bili najstariji. Ali, to se nije desilo, pa su time prepustili meni da se dičim svojim godinama, momačkim korakom i mladalačkim stavom. Za sreću sada imam još jedan razlog jer je moja praunuka, dvogodišnja Ognjena, ovdje najmlađa.”
Cijelo selo rodbina
Milan Cvikić i njegova supruga Nada, porijeklom iz susjednih Miljevića, penziju su zaradili u Austriji. Zato sve više vremena provode u Bakincima. Sada su, kažu, najsrećniji jer se okupila brojna rodbina. Među njima su kćerka Mirjana, zet Jovica, sin Aleksandar, unučad Snježana, Marko i Sara.
“Većina Cvikića po tradiciji se ženi ili udaje u svoje selo, tako da su nama rodbina mnogi Bakinčani, Todorovići, Kneževići, Kovačevići, Zvijerci, Jokići… Ja sam se oženio iz Miljevića, sela preko Borne, i nisam se pokajao. I da jesam, ništa mi ne koristi, jer je kasno za sve”, šaljivo priča Milan, najbolji pjevač među rodbinom, koji je snimio nekoliko pjesama.
On je nagrađen i velikim aplauzom jer se gostima, poslije Ivane Cvikić, obratio u stihu. Na ovaj susret došlo je mnogo mladih. Među njima Lana Cvikić, koja živi u Laktašima, a porijeklom je iz Bakinaca. Ona je u ovom selu prethodno bila prije 17 godina. Sada je došla na susret da bi se vidjela sa rođacima. Neke od njih, kaže, sada je upoznala.
“Pamtim selo i ljude, iako sam imala pet godina. Svi smo opterećeni različitim obavezama, vrijeme brzo prolazi, a da mi to i ne osjećamo, a susrete, viđenja sa rodbinom, obostrane posjete uvijek odlažemo. To treba mijenjati, čuvati rodbinske veze”, povjerila nam se Lana Cvikić, studentkinja Pravnog fakulteta u Banjaluci.
Ispred pune trpeze svakojakih đakonija, obilja hrane, uz muziku i veselje, sjetni razgovori i podsjećanja na život u Bakincima nekada i poređenje sa sadašnjim, potrajali su do kasno, iza ponoći. Kada su se počeli razilaziti, u svitanje, utvrđivali su dogovor o novom susretu naredne godine u isto vrijeme.