GRADIŠKA – Na susret sa bivšim školskim drugovima iz gradiške Gimnazije, sa kojima se posljednji put vidio prije 45 godina, Esad Tabaković, profesor u penziji iz Novog Travnika, došao je u subotu, 29. novembra, sa strepnjom, uzbuđen i nesiguran da li će koga od njih prepoznati.
“Nisam vjerovao ni da će oni mene prepoznati, ali nije bilo tako”, povjerio nam se Tabaković, koji je gimnazijsko školovanje okončao 1980. godine.
Njegova generacija u ovu školu upisana je 1976. godine. Poslije toga otišao je u Banjaluku i završio Pedagošku akademiju, Odsjek matematika i fizika. Prvo radno mjesto dobio je u Novom Travniku i tu ostao. Životni putevi na razne strane svijeta odveli su cijelo njegovo odjeljenje pod brojem tri, sa 31 maturantom. Među njima je Zorica Pepić, udana Marković:
“Moji školski drugovi dospjeli su na sve meridijane, čak do Australije, Kanade, Amerike i cijele Evrope. Svi su uzorni u svojim sredinama, većina je završila visoke škole i ostavila dubok trag u društvu, u zajednici. Oni su ljekari, pravnici, advokati, ekonomisti, profesori”, ispričala nam je Zorica Marković, pravnik u Gradskoj upravi u Gradišci i jedan od inicijatora susreta, na dan koji su nekada slavili u državi koju su voljeli.
Ona i Slavko Manojlović, ugledni hirurg rođen u Novoj Topoli, prisjetili su se Senada Lovića i Milana Paspalja u Kanadi, Melihe Raković u Australiji, Biljane Prčić i Mirzeta Trešnjića u Americi… Oni nisu bili u mogućnosti da doputuju u grad svoje mladosti, ali su došli Zoran Trkulja, Mladen Vujičić, Esad Tabaković, Slavko Manojlović, Nada Mandić, Jovanka Kuprešanin, Snježana Šinik, Dražen Lešćešen, Vlado Zrnić, Branislav Radinović, Zorica Marković, Slada Iveljić i Senad Hadžijusufović.
“Beskrajno sam srećna. Emocije su snažne, ali je sreća velika”, kazala je Jovanka Kuprešanin, koja je na susret doputovala iz Zagreba.
Senad Hadžijusufović živi u Bihaću:
“Naš razred je kao jedna porodica. Svako se na svakoga može osloniti, zamoliti za pomoć, posavjetovati i porazgovarati. Četiri i po decenije su prošle tako brzo, ali kao da smo se juče rastali od svoje škole i svojih profesora”, kazao je Hadžijusufović.
Njihov razrednik bio je Rade Popović, profesor istorije, a Hikmet Hadžialagić, direktor škole, čija imena se nalaze na maturskom panou. Sa poštovanjem pominju i profesore Borivoja Jovanovića, Radanu Stanišljević, Divnu Vukašinović, Predraga i Zlatku Popović, Dževdeta Kozarčanina… Većina nije živa, ali njihovi učenici čuvaju uspomene i prepričavaju školske, gimnazijske dane.
“Svi naši školski drugovi iz razreda su živi, zdravi i uspješni. Oni su ostvarili svoje planove i maštarije… To je rijetkost. Znali su šta su htjeli, borili se za svoje ciljeve i zato su uspjeli”, kazao nam je Mladen Vujičić te dodao:
“To je bilo odjeljenje sa mnogo talenata i dobrih učenika. Mirzet Trešnjić bio je uspješan rukometaš, ljekar Vlado Zrnić isticao se u crtanju karikatura i pisanju, Slavko Manojlović je bio muzičar, a Svjetlana Lukić recitator”.
Slada Ivelić, dugogodišnji notar, i ljekar Vlado Zrnić živo se sjećaju svoga đakovanja.
“Sjedila sam u drugoj klupi u redu do vrata, a Vlado u trećoj do prozora. Pamtim ga po skromnosti, učenju, lijepom pisanju i crtanju”, kazala je Slada.
Vlado je iznio svoje sjećanje na školsku drugaricu:
“Slada je bila odlična učenica, ali je pamtim kao ljepoticu našeg razreda. Godinama poslije zadržali smo kontakte, više puta ona mi je pomogla iz pravne, a ja njoj iz medicinske struke”.
Bivši gradiški gimnazijalci, razgledajući stare fotografije, oživjeli su uspomene i sa maturske ekskurzije iz Pule, kao i posljednjih dana školovanja, novih životnih puteva i novih izazova.
“Matursko veče nismo slavili zbog Titove smrti. Rastanak nam je teško pao, ali nismo imali vremena za tugovanje jer je većina nastavila školovanje i tih dana bila opsjednuta ispitnim rokovima, izborom studija, gradova i novim obavezama”, kazali su nam Branislav Radinović i Zorica Marković, koji su izabrali pravne nauke.
“Kako je prošlo 45 godina, kakav je to osjećaj?”, pitali smo slavljenike.
“Nemamo osjećaj da je toliko vremena prošlo. Čini se kao da smo prošle sedmice bili u školi. Samo su teme naših razgovora drugačije. Sreli se, zagrlili i počeli razgovore o djeci, unucima, sadašnjem vremenu. Čini mi se kao da se nismo ni rastali ni razišli, nego da smo uvijek tu, jedni blizu drugima. Takav je osjećaj”, opisali su ovaj susret Slavko Manojlović i njegova školska drugarica Nada Mandić iz Vakufa, sela na granici Gradiške i Laktaša.
Ovo je njihov četvrti susret, poslije 10, 20 i 30 godina.
