Jovo Obradović, učitelj u penziji, domac, vaspitač, akcijaš i nekadašnji opštinski odbornik, živo se seća kada se gradilo pod Kozarom
Jovo Obradović (92), bivši učitelj, pedagog, domac, vaspitač, akcijaš i opštinski odbornik, u desetoj životnoj deceniji postao je i slikar.
Rođen je 16. februara 1934. godine u selu Prusci kod Novog Grada, ali je najveći deo životnog veka proveo u Gradišci, gde i sada živi. Živo se seća vremena kada su se Kozarčani i Lijevčani odupirali savremenoj civilizaciji i novotarijama novog doba, u godinama posle Drugog svetskog rata.

„Borili su se svakako, ponegde žešće nego protiv okupatora u ratu,” priča Jovo, koji je odrastao u domovima ratne siročadi, pa završio Učiteljsku školu u Banjaluci i učestvovao u obnovi i izgradnji nove države. On je taj otpor osećao svuda, ali pobeđivao. Zato ga u Gradišci i okolini, posebno mestima gde je vaspitavao mnoge generacije učenika, uvažavaju i vole.
Na prvo radno mesto raspoređen je u Dolinu, gradiško selo pored Save, koja je u jesen i proleće plavila pa su đaci, zajedno s učiteljem, do škole putovali čamcima. Kada se voda povuče, a velika reka vrati u korito, učitelj Jovo je zajedno s učenicima čistio i šljunkom nasipao puteve, gradio mostove.

„Ništa nismo imali. To je bila velika sirotinja. Katoličko selo, s mnogo vernika”, priča on.
Jovo je agitovao u školi, na roditeljskim sastancima, da Dolinci izgrade put dug desetak kilometara od svoga sela do Kozinaca, u predgrađu Gradiške.
„Izgradili smo i most. Osmislio ga je meštanin Nenad Plotan. Odredio je dužinu i debljinu nosivih greda, postavio stubove i kolovozne daske. Zato smo most nazvali Nenadovim. I sada se tako zove,” pamti Obradović teškoće, ali i odlučnost za stvaranje boljih uslova za život u gradiškim selima.
„I uvek je bilo teško zbog siromaštva, ali i nerazumevanja stanovništva koje se protivilo svakoj društvenoj promeni”, priča Obradović. Posle Doline, 1962. godine premešten je u školu, u susednim Lamincima, gde je predvodio brojne radne akcije u ovom lijevčanskom selu.
Pamti i kako su posle nastave lovili poljske zečeve:

„U lov smo išli od sredine decembra do sredine januara. Tada je zvanična sezona lova na zečeve. Postavljali smo mreže u poljima. Zečeva je bilo mnogo. U jednoj mreži uhvatimo stotinu, a 300 nam pobegne. Sećam se jedne sezone, ulovili smo 5.000 zečeva. Ženke smo prodavali po 14, a muške po 12 dolara.”
Od tako zarađenog novca, laminački učenici i nastavnici izgradili su stambenu zgradu za nastavnike i organizovali maturske ekskurzije.
Jovino sećanje na to vreme je sasvim sveže:

„Sakupljali smo i kesten, šipak, lekovito bilje, brali kukuruz. Zaradili smo novac i za priključak struje i električne instalacije u školi.”
Posle dugogodišnjeg rada u seoskim školama, Jovo je imenovan za šefa opštinskog Sekretarijata za socijalnu i dečiju zaštitu, gde je zagovarao izgradnju vrtića, a niko ga u tome nije podržao. Bilo je to 1968. godine.
„Naglo se povećavao broj zaposlenih, u grad su iz sela dolazili mladi. Njima, kada odu na posao, neće imati ko čuvati decu”, kaže Obradović.
Ipak, vrtić u centru grada izgrađen je 1970.