Danas je u 106. godini preminuo Đorđo Ostović, najstariji stanovnik Gradiške koji je do skora, prijenio vitalnošću i fizičkom kondicijom. Rođen je 8. novembra 1919. godine u selu Prijeđel kod Foče. Posljedni rođenda proveo je u društvu najbližih, kćerki, zetova, unučaki. U Domu za stare u Lamincima, posjetili su ga nećak Ljubo Veljović i zemljak, doktor Slavko Dunjić.
U okolinu Gradiške doselio je 1954. godine, u potrazi za boljim životom i prihvatljivijom klimom. U njemu je, kako je govorio, opstao gorštak kojem je lijevčanska ravnica pogodovala. Vitalnošću, duhovnom snagom i mentalnom svježinom, Ostović se izdvajao od neuporedivo mlađih. On je uvijek bio raspoložen, nasmijan, šaljiv, ispričala nam je, na rođendanskom slavlju, njegova kćerka Dušanka Ristić. Od navika stečenih u mladosti, nije odustajao.
„Volio je da hoda, koju godinu pred smrt vozio je bicikl. Volio je da sa svakim porazgovara. Uvijek je pri sebi imao drvenu čuturicu sa rakijom. Nigdje nije išao bez milošte… Imao je osjećaj i pažnju za porodicu, za zajednicu u kojoj živi,“ ispričala nam je Dušanka koja je, sa sestrom Desom, brinula o ocu. Doktor Slavko Dunjić, čiji je Ostović bio pacijent više od pola vijeka, ukazuje na još jednu njegovu osobinu.
„Oduvijek se pridržavao narodnih običaja, slavio krsnu slavu, Božić i druge praznike. Uvijek je insistirao na porodičnim vrijednostima, okupljao sve svoje, a ima ih mnogo. Ima i unuke i praunuke i čukunuke. U njegovom društvu, i mi, sa sedamdeset i kojom godinom, osjećali smo se kao ponosni mladići,“ rekao je Dunjić hvaleći svoga zemljaka, najstarijeg stanovnika u Lijevču i Potkozarju a vjerovatno i Republici Srpskoj. Kod njega, kazao nam je Ljubo Veljović, nije bilo tugovanja, jadikovanja, nego je u svemu tražio ohrabrenje, lijepom riječju jačao sebe i druge, kojima je teško.
Sahrana Đorđe Ostovića je u subotu 15. februara u Lamincima Sređanima a sprovod kreće ispred crkve u ovom selu u 13 časova.
Milan Pilipović