U ovom danu zagrljeni traju srce i razum. Opiminju topot konjanika, vezena marama, za kondir djevojački i glas, gromoglas. Oj Kosovo…
To je vidovdanska poruka profesorice Radane Stanišljević, nenadmašni besjedničar, ambasador kulture govora i srpskog pisma, čuvar istorijskih tekovina i uspomene na značajne ličnosti.
Važne ličnosti iz srpske istorije, duhovnosti, literarni junaci, znameniti književnici i prosvjetitelji, presudni događaji njenog potkozarskog kraja, krajiški junaci i oslobodioci, teme su koje profesorica srpskoj jezika i književnosti Radana Stanišljević obrađuje u svojim jedinstvenim besjedama. Njenu riječ, izgovorenu sa posebnom emocijom, jednako pažljivo slušaju sve generacije. Njene riječi su jedinstven okvir za sliku istorije, pisma i jezika.
O Gradišci, gdje je iz gimnazijskih klupa, izvela mnoge generacije, često govori.
To je ona Gradiška pored koje protiče Sava koja pamti smrti i sudbine, koja istovremeno zakiva prošlost, a otvara ranu na drugoj strani da se nikad, ali nikad ne zaboravljaju obmane, prevare i strašne iluzije koje su plaćene ljudskim životima.
“Bila sam odlučna za novu životnu stranicu, jednako izazovnu kao i prethodna, u školi, učionici, među učenicima. Iza tih vrata otvorio se grad u novom svetlu za kojeg prije nisam imala dovoljno vremena. To je svijet kulturnih događanja, bogatstvo koje Gradiška u svojoj slojevitosti posjeduje,” posvjedočila nam je ova ugledna profesorica čiji aršini su ovdje odomaćeni kao mjera vrijednosti u kulturi i obrazovanju.
“Moje opredjeljenje je traganje za istorijom Gradiške, znamenitim ljudima koji su tu živjeli. U svijetu poznatih Gradiščana svakako su Čubrilovići, čuveni Vaso Vidović, poslanik svoga roda u Austro-Ugarskoj monarhiji, Stajka i Đorđe Kovačević koji su poklonili svoje imanje, veliku kuću kao dvorac za siromašnu djecu,” opisuje profesorica Stanišljević svoja interesovanja za grad koji je davno, poslije rodnog Prijedora postao njen drugi zavičaj. Želim da umjetnost približim ljudima a umjetnicima svekoliki svijet različitosti. To je moja opsesija, priča naša sagovornica pominjući u tom kontekstu Savu i veliki željezni most.
“Most uvijek u meni ima vrhunsku andrićevsku simboliku da spaja. Sjećam se tako Velikog Vezira iz “Mosta na Žepi” koji je poželio da spoji obale,” pripovijeda, lirski tečno i odmjereno, uvijek mudro i poučno kao što je godinama i decenijama započinjala školske časove, među znatiželjnim gimnazijalcima.
“Radila sam 40 godina u gradiškoj Gimanziji. Uvijek sam imala najljepša iskustva sa učenicima zato što je za mene čas bio svetinja. Bila sam strog profesor koji učenike priprema za sve veća i velika životna iskušenja. U učionici kao na brodu, osjećala sam se poput kormilara koji nastoji da zajedno sa učenicima plovi bezbjednim putevima obrazovanja, vaspitanja i života. Istažujući svijet književnosti upoznavala sam učenike neobičnih biografija,” opisuje profesorica svoja pedagoška iskustva. Njeni učenici su davno odrasli, žive širom svijeta. Veoma se raduje, naglašva, susretima sa njima, čovječnim licem svojih učenika. Među njima je Vladika Jovan, (Jovan Ćulibrk) pravoslavni neimar u Zapadnoj Slavoniji, kako ga opisuje omiljena profesorica, rekavši da je bio neobičan učenik kojem je predavala izbornu nastavu.
Ona žali što je jezik ugrožen a rečenice, britke, jasne i razumljive ubrzano gube mjesto u naletu tuđica, stranih i nepoznatih riječi.
„Sve manje je lijepog govora, nestaje srpsko jezičko bogatstvo. Šiframa i slikovanim znakovima se šalju poruke. U vrijeme novogodišnjih i drugih praznika stiže serijal ustaljenih fraza, jezički oskrnavljenih riječi, nejasnih poruka, pravopisno netačnih rečenica… Osjećam se neprijatno i zbog osoba koje šalju takve poruke ali i zbog sebe. To je jezičko otuđenje koje se mora prevazići,“ smatra profesorica Radana opsjednuta mnogim idejama zacrtanim u svojim notesima i u mislima.
Uspomene iz Prijedora
Radana djevojačkog prezimena Vila, udana Stanišljević rođena je u Prijedoru. U tom gradu pod Kozarom završile je gimnaziju.
„Tamo su groblja mojih predaka. Volim Prijedor kojeg sam napustila u devetnastoj godini i otišla na studije u Beograd. Bila sam na susretu svoje gimanzijske generacije, divno i potresno sačuvali smo emocije koje smo ponijeli na rastanku. Volim uspomenu na grad dobrih ljudi i bogate istorije,“ kazala je ugledna profesorica koju usrećuju njeni potomci, dvije kćerke i troje unuka, ali i njeni učenici koje je učila životnih lekcijama.
Milan Pilipović
