GRADIŠKA – Život u Gradišci i okolini nakon oslobođenja u Drugom svjetskom ratu bio je veoma težak, gotovo nestvaran.
U prvoj godini poslije rata, osim proslava pobjede, uspostavljanja nove vlasti, suđenja okupatorima i domaćim izdajnicima, sabiranja broja žrtava i povratka kućama njemačkih zarobljenika, Sreski narodni odbor bavio se i drugim problemima.
Primarna je bila izgradnja puteva, nabavka prevoznih sredstava, početak rada škola, zbrinjavanje ratne siročadi, pokretanje poljoprivredne proizvodnje, uspostava reda i mira, a naročito suzbijanje krađe.
Istoričar Bojan Vujčić u knjizi “Bosanska Gradiška 1945”, koju je nedavno objavio Zavičajni muzej, bavio se posebnom dimenzijom života u prvoj godini mira.
Završetkom rata stvoreni su uslovi da se kozaračka djeca koja su preživjela ustaške logore, iz kojih su ih izbavile plemenite porodice, vrate kućama. Međutim, zbog velikog siromaštva njihov povratak nije bio tako jednostavan kao što se pretpostavljalo.
Slavko Miljanović iz Dragelja, star 12 godina, koji je nakon ofanzive na Kozari dospio u logor Sisak, odakle ga je spasio Teodor Mihajlović iz Donjeg Hrastovca, koji je posredstvom Sreskog narodnog odbora tražio njegove roditelje, dobio je sljedeći odgovor:
“Ovom odjeljenju pozvan je otac Jovo Miljanović iz Dragelja. Isti je ostao bez žene, koja mu je stradala u logoru, i sa još četvoro djece sa kojima vrlo teško živi. Kako je Jovo jako siromašnog stanja, to moli, ako bi njegov sin mogao ostati do proljeća kod druga Teodora Mihajlovića, te bi Jovo na proljeće došao po njega.”
Mjesnom narodnom odboru Elezagići stigla je uputa da obavijesti Milju i Lazara Milakovića da se njihov devetogodišnji sin nalazi kod Jug Stjepana u Zagrebu, u Nemčićevoj ulici, i da je dobrog zdravlja, te da ga čuvaju i paze kao svoje dijete. On je htio samo da obavijesti roditelje da je dijete kod njega, da je zdravo i nije insistirao da odmah dođu po njega.
Socijalne prilike u srezu bile su veoma teške. Vlast se dovijala na različite načine da to promijeni. Svaki jestiv šumski plod se ubirao, sakupljao i koristio za ishranu. Godine 1945. bogato je rodio hrastov žir. Okružna vlast tražila je da se organizuje masovna akcija sakupljanja. U obrazloženju je navedeno:
“Usljed velike sadržine masnoće, žir je veoma dobra sirovina koju možemo odlično iskoristiti u našoj industriji ulja, dobiti masnoću za ishranu kao i za potrebe industrije.”
Sreskom narodnom odboru Gradiška okružne vlasti naredile su da izuzmu 196 označenih i u dokumente zavedenih mula. Ovaj zadatak nije bilo moguće u potpunosti ispuniti jer je pet mula u toku izuzimanja preplivao Savu i pobjeglo prema Novskoj.
Sreski odbor je odmah nakon oslobođenja zabranio pečenje rakije od žita, ječma, raži i kukuruza, što je bilo veoma raširena pojava. Naređeno je da se zapečate svi kazani, do daljnjeg naređenja.
U kasnu jesen 1945. godine, do 16. novembra, sa radom su počele samo škole u Bosanskoj Gradišci, u dvije učionice, i Brezik Lamincima.
Ostale škole nisu mogle početi rad usljed nedostatka stakla na prozorima, kao i peći za grijanje. Mihajlo Šestić iz Grbavaca obavijestio je sresku vlast da su prozori sa škole u Grbavcima, gdje je bilo 150 đaka, pokradeni (svih šest) te da bi škola nastavila rad, neophodno je obezbijediti bar tri prozora. Mjesni odbori u selima bili su zaduženi da učenicima izrade klompe, obuću od drveta, a na kojem području se zatekne vojni padobran, od njega skroje i sašiju đačke gaće i haljine.
Poštanski saobraćaj uspostavljen je 1945. godine. Pošta, telegraf i telefon Bos. Gradiška izvijestila je sreske vlasti da se pošta otprema u pravcu Stare Gradiške, Okučana, Beograda i Zagreba svakog dana u 12 sati, a “pošiljke za ovu otpremu imaju se predati najkasnije do 11.30 sati”. Poštu do Stare Gradiške nosio je kurir, a do Okučana je išla zaprežnim kolima. Istim prevozom pošta je svakog drugog dana u pet ujutro otpremana u pravcu Banjaluke, sa jednim danom pauze nedjeljno, zbog umora konja.
Prevoz preko Save
Prevoz preko Save zbog srušenog mosta organizovan je skelom ili kompom. Precizno je bilo propisano ko, pod kojim uslovima i za koliko novca može biti prevezen.
Jedna osoba sa prtljagom do 30 kilograma plaćala je četiri dinara, dijete mlađe od 10 godina – dva dinara, prelazak krupne stoke koštao je 15 dinara, a bicikla četiri dinara. Plaćanja su bila oslobođena vojna lica, vozila jugoslovenske, Crvene i bugarske armije kao i poštanska vozila.
Skela je nakon rata dopremljena iz Jasenovca i bila je vlasništvo ove opštine. Prevozna sredstva su bila oskudna. Prema popisu, na području sreza bilo je deset bicikala i dva motocikla.
Jedini automobil bio je auto-taksi Nikolaja Salivona, koji je bio zauzet od strane Sreskog narodnog odbora. Milicija je posjedovala dva ispravna i jedan neispravan bicikl.
Nemoralne žene
Sreski narodni odbor Gradiška nakon oslobođenja 1945. godine zatražio je od svih mjesnih odbora da pošalju spisak žena koje su se odale nemoralnom životu za vrijeme Drugog svjetskog rata, a sve imaju vanbračnu djecu, većinom stečenu sa hrvatskim vojnicima. Ustanovljeno je, navedeno je u nedavno objavljenoj knjizi “Bosanska Gradiška 1945”, da u bosanskogradiškom srezu ima 17 takvih žena, rođenih u periodu od 1903. do 1928. godine.
“Doduše, treba uzeti u obzir da su dvije prostitutke gostovale u Bosanskoj Gradišci, jedna iz Pakraca, a druga iz Kozarca”, zabilježeno je u arhivskim dokumentima koje je Vujčić koristio za svoju knjigu, u izdanju Zavičajnog muzeja Gradiška. U izvještaju koji je sačinio Sreski narodni odbor Gradiška navodi se da su “jedne stupale u intimne odnose zbog ratnih posljedica, druge zbog slabog materijalnog stanja, a treće samovoljno”.