Zlatko Sarajlić, pedesettrogodišnji vozač kamiona iz Elezagića kod Nove Topole po mnogo čemu je jedinstven, ne samo u svojoj branši, među vozačima kamiona, već i među Lijevčanima. Zlatko je godinama jedan od najboljih šahista u Gradišci i regiji, često osvaja jake turnire, kuću je već napunio priznanjima sa mnogih turnira.
Bio je policajac i shvatio da to nije posao za njega, nedostajala mu je ona strogoća, neophodna za svakog uniformisanog čuvara reda i zakona. Promijenio je profesiju i otisnuo se po zemljama Evropske unije, postao je vozač kamiona.
„Bio sam u svim državama Evropske unije i u njihovim glavnim gradovima, jedino me put nije nikako naveo u Portugaliju. Pariz, Rim, Madrid, Berlin, Brisel, Prag, Beč, Budimpešta ili Ljubljana, dio su moje svakodnevnice. Puno vozim, nastojim da dok vozim ne pratim samo saobraćajne znakove, već gledam i specifičnosti države i regije kroz koju prolazim. Fotografišem, ali i pišem poeziju“, objašnjava Zlatko.
Kaže da inspiraciju dobija redovno u trenucima kad je daleko od kuće, kad čeka u dugim kolonama na graničnim prelazima ili dok je u redu za utovar ili istovar. Piše blago šaljivu poeziju, po malo satiričnu, pa i ljubavnu, omiljeni su mu dječiji stihovi, a često zna da opjeva i neku zanimljivu zgodu iz svoga sela.
„Posao vozača je jako stresan. Nije lako izdržati nekoliko dana u kabini. Ja sam svoj odušak našao u pisanju, čitanju dobrih knjiga, igranju šaha i fotografisanju. Imam dovoljno pjesama za knjigu, ali uvijek kad pomislim da je to to, napišem novu pjesmu. Pokazao sam svoj rukopis uvaženoj književnici Nadi Golić i ona mi je dala podršku“, ispričao je Sarajlić.
Ovaj zanimljivi, i uvijek nasmijani čovjek, odlično priča engleski i njemački jezik, komunikativan je i lako sklapa prijateljstva. Prije dvije godine u Elezagiće na večeru i konak dovezao je mladog Argentinca, autostopera, koji je išao na dalek put, u Gruziju.
„Povezem ga i on mi ispriča da ide u Gruziju na svadbu prijatelju, ali krenuo je dosta ranije. Našao sam ga u Zagrebu, namjeravao je da se prebaci do Srbije i da tamo prespava. Javim ženi da spremi sarmu i pečenje i dovezem ga u Elezagiće. Sutradan ga počastim ćevapima i točenim sladoledom u Gradišci, pa ga odvedem pješice u Staru Gradišku i predam vozačima iz Turske. Oni su veoma dobri i humani ljudi, a iz Turske preći u Gruziju je čas posla. Čujemo se telefonom, rekao je ponovo doći kod nas“.
Zanimljiv je susret ovog zanimljivog čovjeka sa avanturistima iz Francuske. Njih četvoricom. Upravo pored njegove kuće su se vozili biciklima, krenuli su iz Pariza u Šangaj.
„Vidim da su umorni i svi preznojeni. Ljeto, vrućina. Zaustavim ih i ponudim osvježenje,hladnu vodu, sok, voće. Kad ono Francuzi. Onda im spremimo ručak, „izdriješim“ ih u šahu, kod nas su i večerali, popili dosta rakije, prespavali, doručkovali i krenuli preko Nove Topole u daleku Kinu“, objašnjava Zlatko Sarajlić.
Ipak, među hobijima njegova najveća ljubav je šah, a najveći rival Siniša Adžić iz Gradiške. Siniša ima nešto slabiji rejting od njega, ali pozitivan skor, više puta ga je pobijedio.
„Planiram da na proljeće izazovem Sinišu, da on izabere još četiri svoja najbolja igrača, a ja sa četvoricom iz Nove Topole i da odigramo turnir na otvorenom, na Trgu Čubrilovića u Gradišci. Neka se i o rome priča“.
Za kraj ove storije o Zlatku evo i pjesme, koju je dok je čekao satima carinsku proceduru negdje u Evropi, napisao supruzi.
ODRAZ U KIŠI
Pada kiša, rominja lagano
Zvuci njeni uspavljuju snene
Duša moja osjeća se gladno
Kada ona nije pored mene
Kapi pratim, dok niz staklo klize
Krivudaju, traže sebi puta
Volio bih da je meni bliže
I da nije za me zabrinuta
Neke kapi, na lice joj liče
Čini mi se sad će da prozbori
Lišće šušti, k’o da na me viče
Tuga neka srce moje mori.
Teško mi je samom u daljini
Tuga jača, pa se nekad stiša
I razmišljam tako u tišini
Pomogne mi ponekad i kiša
Ova pjesma je upravo potvrda da je Zlatko Sarajlić najbolji pjesnik među kamiondžijama i najbolji kamiondžijama među poetama. A naravno i šahista, drug i čovjek.