Sanja Subotić Cumbo, Dario Gvozden i Milan Pilipović, snimajući serijal “Baština zavičajnih stvaralaca”, krenuli su u potragu za neobjavljenom poezijom, sjećanjima i dokumentima o jednom zapostavljenom i zaboravljenom pjesniku, i evo jedne zanimljive i vrijedne knjige.
Zahvaljujući malobrojnoj grupi entuzijasta jedan neopravdano zapostavljeni pjesnik, ne figurativno nego stvarno, vraćen je iz zaborava.
Pripremajući izuzetno dobre i korisne dokumentarne reportaže (smislenije bi bilo reći dokumentarne filmove) u okviru serijala “Baština zavičajnih stvaralaca”, članovi ekipe Radio-televizije Gradiška, urednica mr Sanja Subotić Cumbo, mr Dario Gvozden i svestrani i radoznali novinar Milan Pilipović došli su do zaključka da ima vrlo malo pisanih tragova o pjesniku Veseljku Vesi Radumilu, čak i malo njegovih objavljenih pjesama u poređenju s brojem napisanih, o čemu su govorili sagovornici.
Oni su krenuli u potragu, a višemjesečno traganje rezultiralo je vrlo zanimljivom, dobro priređenom knjigom Radumilovih pjesama “Nemir snova i uspomena”, koju je uredio Pilipović, recenzovao Gvozden, a objavili “Kulturni centar” Gradiška i “Art print” Banjaluka.
Život ispunjen tragikom
Ko je Veseljko Veso Radumilo? Rođen je 12. oktobra 1931. godine (najvjerovatnije, jer se susreću različiti podaci) u ljevčanskom selu Mašići. Kad je počela ustaško-njemačka ofanziva na Kozaru 1942, s porodicom je izbjegao na Kozaru, gdje je bio zarobljen i odveden u koncentracione logore, prvo u Staru Gradišku, pa u Jasenovac, Sisak i Jastrebarsko.
– Majka mu je umrla na dan njegovog rođenja – napisao je Milan Pilipović – a brigu o njemu, po svjedočenju Vesinog sina Vlade, preuzela je Draginja Branković i brinula kao o svom sinu. U Učiteljsku školu u Banjaluci krenuo je 1950, kada je, prema svjedočenju njegovih savremenika, počeo da piše pjesme koje su u sebi nosile pečat logorskih i ratnih strahota.
U petom razredu učiteljske “Glas” objavljuje njegovu pjesničku zbirku “Lirika”, deset godina kasnije sarajevski “Veselin Masleša” zbirku “Otvorena vrata”, a 2003. godine Milutin Vujić priredio je njegove izabrane pjesme koje je objavila gradiška “Prosvjeta”. I to je sve što je ostalo iza ovog pjesnika.
Veseljko Radumilo je kasnije završio psihologiju na beogradskom Filozofskom fakultetu i radio je u Beočinu, gdje je i umro na svoj rođendan 1981. godine.
“Umro je pesnik, humanista i veliki čovek, do poslednjeg momenta neshvaćen u maloj sredini”, po Pilipovićevim navodima rekao je Vesin sugrađanin, književnik Branko Petričević, opraštajući se tada od Radumila.
Stihovi u plamenu
Cvjetko Bulović, Radumilov prijatelj, hroničar Gradiške, poslije pjesnikove smrti uložio je veliki napor da prikupi građu vezanu za njegov život i stvaralaštvo i poklonio to Narodnoj biblioteci, uvjeren da će se tamo najbolje čuvati. I tako bi vjerovatno bilo, ali je sticajem nesrećnih okolnosti u požaru nestao gradiški Dom kulture, s njim i Narodna biblioteka, a s bibliotekom i građa o Vesi Radumilu.
Šta je tada nestalo u plamenu? U njegovoj pjesničkoj ostavštini nalazili su se zbirka u rukopisu “Ponoćno sunce”, zatim “Goranu u pohode”, “Cvrčak u trnju”, “Moja ljubav”, jedna zbirka bez naslova, te mnogi dragocjeni dokumenti. Autori serijala i priređivači knjige nastavili su traganje. Tako im je Radumilova kćerka Milica rekla: “Nakon očeve smrti ostale su knjige koje je objavio, ali i rukopisi – sveske, listovi papira, zapisi ispisani njegovom rukom. Sačuvala sam ih vođena osjećajem da čuvam dio njega.” A sve to je dala na uvid priređivačima. Urednica RTV Gradiška Sanja Subotić Cumbo o serijalu i priređivanju knjige, između ostalog, je napisala: “Ime Veseljka Vese Radumila, skoro zaboravljeno, nametnulo se kao istraživački izazov autorskog tima serijala ‘Baština zavičajnih stvaralaca’ RTV Gradiška, ali i nadahnuće, potreba da se njegov stvaralački opus otme od zaborava.”
Nov, drugačiji pjesnički glas
U periodu kada se u srpskoj poeziji, i uopšte u poeziji na području tadašnje Jugoslavije, javljaju neosimbolisti, predvođeni Brankom Miljkovićem, u Banjaluci i Krajini pedesetih godina prošlog vijeka vrlo aktivna je grupa mladih pisaca koji u “Novom srednjoškolcu”, “Mladom Krajišniku”, “Korijenu” i drugim glasilima objavljuju literarna ostvarenja koja u sebi donose posebnu svježinu. O tom periodu književnog života, na osnovu istraživanja, dokumentovano je svojim tekstovima uvjerljivo svjedočio svestrani književnik Ranko Preradović.
– Prve Vesine knjige, kao i zbirka pjesama Dragana Studena “Strava”, donose sasvim nov, drugačiji pjesnički glas – kaže on.
Što se Vesine poezije tiče, to potvrđuje i knjiga “Nemir snova i uspomena” u kojoj je objavljeno oko 190 pjesama, razvrstanih u 13 ciklusa. U recenziji ove knjige mr Dario Gvozden je napisao i ovo: “Nemir snova i uspomena u poeziji Vese Radumila progovara iz gotovo svakog stiha, svake strofe, svake pjesme. Njegova poezija hermetičkog i eliptičnog stila odjek je duše koja nije imala vremena da upozna djetinjstvo, da uživa u njegovim plavetnilima i radostima, duša čiji je život obojen nemirima, slutnjama, dramatičnim sjećanjima na prošlost, djetinjstvo, tešku istoriju.”
Izvor:Nezavisne / Milan Pilipović