KOZARSKA DUBICA – Na trinaestom kilometru od Kozarske Dubice, preko Komlenca, više makadamskim putem nego asfaltom, u selu neobičnog imena Tuključani Boris Jovičić (45) je odlučan da razvija seoski turizam… I da živi od toga.
Rođen je u Rijeci, a dugo je radio u Bregencu, u Austriji. Prije pet godina vratio se na očevinu, u obližnje selo Murati.
“Oduvijek mi je bila želja da se bavim seoskim turizmom. Četiri dunuma kupio sam u Tuključanima. Tu mi se ukazala prilika. I odlučio sam da slijedim svoje ideje”, nepokolebljiv je Jovičić, bez obzira na loše i uske puteve, mali broj stanovnika i selo koje ubrzano nestaje.
Ovdje je prema popisu iz 2013. godine bilo 90 stanovnika, a daleke 1948. godine popisne komisije konstatovale su da u Tuključanima ima 327 stanovnika.
Ja sam prvi došao u ovo selo, priča nam Jovičić pokazujući drvene kuće, nadstrešnice, vrt sa cvijećem, potok Hajdukovac koji žuborka i pokreće točak sa kojeg se raspršuje voda, staru magazu sa mnoštvom poljoprivrednih alatki i kućanskih predmeta koji su nekada korišteni u domaćinstvima u Knešpolju i Potkozarju.
“Vodila me želja za poslovnom samostalnošću, prilika da radim posao koji znam i volim, da samostalno odlučujem o sebi i svome malom biznisu. I ovaj plac koji sam kupio bio je veoma zapušten i napušten, kućerak ruševan, ali nisam se pokolebao. Imam svoju vodu, struju, hranu… Sada je sve, iza ove drvene kapije, sasvim drugačije nego prije.”
Seoski muzej i kuhinja
Konobar po zanimanju, iskustvo stečeno u inostranstvu, sada koristi ovdje, u svom lijepo uređenom etno-selu. Specijaliteti koje nudi gostima su domaći, najviše riba, uštipci, kajmak, sir…
“Ko su najčešći gosti”, pitamo Borisa.
“Stranci”, odgovara bez razmišljanja. Pominje Čehe, Nijemce, Nizozemce, Belgijance, pa čak i goste sa ostrva Kurasao, u južnom dijelu Karipskog mora, blizu Venecuele, udaljenog više od 4.000 kilometara. Potvrđuju to i poruke koje su ispisali na drvenim gredama i stubovima velike nadstrešnice.
“I kada pređu toliki put, tragajući za novim i neistraženim područjima Evrope, zalutaju u Johovi, u šumi, na kraju puta… Ni Google me ne može pronaći. On putnike ovdje usmjerava na rimske, turske i austrijske puteve kojih odavno nema. Zato sam, na mnogim mjestima, na svim raskrsnicama postavio svoje putokaze. I riješio problem”, raportira gostoprimljivo i preduzetnički odlučno naš domaćin, uporan da pokaže i svojevrstan seoski muzej.
“Ja sam po duhu i sklonostima kolekcionar. Ovdje je kredenac babe Ljube, starine strine Mire, stari radio-prijemnik, pokrivke i prostirke, poljoprivredne alatke, vodijeri, tatijeri ili lijevci, brusovi, kose, vile, stari šporeti fijakeri, buradi i kace, mistrije i ravnala za beton… Svega ima, i priča se može ispričati o svakom predmetu. Ali, to ćemo drugom prilikom, sada imam drugih obaveza.”
Na kraju, na rastanku, opet se nametnu tema, a više problem s početka razgovora, nakon prvog susreta.
“Putevi su ranije bili lošiji, bilo je mnogo rupa, sada su nasute šljunkom i mnogo je bolje, lakše je putovati. Ko ima jaku volju, uvijek će doći, njivom i šumom, ako nije moguće putem. To mene nije pokolebalo. Ja sam prvi u selu pokrenuo neki biznis. Prije mene odavde se uvijek odlazilo, a ja sam prvi u pola vijeka došao. Izdajem kolibe, uslužujem kampere i pripremam hranu, živim u svome filmu. Ne zanima me šta drugi o tome razmišljaju, ja znam koliko mogu i šta hoću.”
Selo bogato pticama
Tuključane okružuju sela Johova, Čelebinci, Jasenje, Mrazovci, Suvaja, Brekinja, Pobrđani i Komplenac. Selo je izrazito brdovito i bogato je izvorima pitke vode te brojnim potocima i rječicom koja se zove Tuklešnica. Smatra se, po istorijskim zapisima, da je naseljeno u 18. vijeku sa područja Manjače. Najčešća prezimena su Puzigaća, Kos, Kondić, Novaković, Pralica, Rauš i Marjanović. Za ovaj region karakterističan je veliki broj vrsta ptica, a najbrojnije su jastreb, gavran, vrabac, sjenica, lasta, soa, kos, pa otuda i potiču pojedina prezimena.