Kao u onim Balaševićevim baladama o ravnici, osmijehu i mirnim ljudima Miro Erak svojim biciklom jezdi gradiškim ulicama.
Šešir, sunčane naočale i vječiti osmijeh su mu znak raspoznavanja, a svi oni koji ga dobro poznaju tvrde da u Gradišci i šire ne postoji čovjek koji sporije od njega vozi biciklo.
Svakog jutra obiđe trgovačke centre, pogleda izloge, obavijesti i umrlice na oglasnim tablama i natenane ispije kafu. Dobar je prijatelj sa svima, a posebno sa novinarima.
„Nema novinara koji nije pisao izvještaje na pisaćoj mašini, a da nije dolazila iz fabrike u Bugojnu u kojoj sam radio. Pravio sam i kopir aparate i ostalu biro tehniku. Bila su to dobra vremena. Mladost, dobre plate i lijepo okruženje“, rekao je Miro, smijehom odajući da je mislio na koleginice.
Drugo radno poluvrijeme proveo je u Gimnaziji u Gradišci, radio je majstorske poslove, bio je i noćni čuvar. Danas je nakrivio šešir i stigne svagdje.
„Dođem kući, a komšinice mi kažu da im treba ovo ili ono. I šta ću, meni žao da se nerviraju, ponovo na biciklo i pravac u grad, trgovački centar ili pijacu. Uvijek sretnem poznate ljude, malo popričamo, razmijenimo informacije i tako prođe jutro. Ja poštujem svoj komšiluk, posebno komšinice“, rekao je uz jutarnju kafu u jednoj bašti Miro Erak.
Supruga, dvoje djece i troje unučadi mu daju inspiraciju za dobro raspoloženje i svakodnevne aktivnosti. Polako troši šezdeset i devetu godinu. Raduje se sedamdesetoj, jer novu deceniju smatra novim životnim izazovom.
Our website is made possible by displaying online advertisements to our visitors. Please support us by disabling your Ad Blocker.
Koristimo kolačiće kako bismo vam pružili najbolje iskustvo na našoj web stranici. Ako nastavite koristiti ovu stranicu, pretpostavit ćemo da ste zadovoljni njome.
Šešir, sunčane naočale i vječiti osmijeh su mu znak raspoznavanja, a svi oni koji ga dobro poznaju tvrde da u Gradišci i šire ne postoji čovjek koji sporije od njega vozi biciklo.
Svakog jutra obiđe trgovačke centre, pogleda izloge, obavijesti i umrlice na oglasnim tablama i natenane ispije kafu. Dobar je prijatelj sa svima, a posebno sa novinarima.
„Nema novinara koji nije pisao izvještaje na pisaćoj mašini, a da nije dolazila iz fabrike u Bugojnu u kojoj sam radio. Pravio sam i kopir aparate i ostalu biro tehniku. Bila su to dobra vremena. Mladost, dobre plate i lijepo okruženje“, rekao je Miro, smijehom odajući da je mislio na koleginice.
Drugo radno poluvrijeme proveo je u Gimnaziji u Gradišci, radio je majstorske poslove, bio je i noćni čuvar. Danas je nakrivio šešir i stigne svagdje.
„Dođem kući, a komšinice mi kažu da im treba ovo ili ono. I šta ću, meni žao da se nerviraju, ponovo na biciklo i pravac u grad, trgovački centar ili pijacu. Uvijek sretnem poznate ljude, malo popričamo, razmijenimo informacije i tako prođe jutro. Ja poštujem svoj komšiluk, posebno komšinice“, rekao je uz jutarnju kafu u jednoj bašti Miro Erak.
Supruga, dvoje djece i troje unučadi mu daju inspiraciju za dobro raspoloženje i svakodnevne aktivnosti. Polako troši šezdeset i devetu godinu. Raduje se sedamdesetoj, jer novu deceniju smatra novim životnim izazovom.
Izvor: https://aloonline.ba/ Autor: Boško Grgić