GRADIŠKA – Od kada je ostavio mistriju, odložio građevinski alat i napustio bauštele u Njemačkoj, gdje je radio više od četrdeset godina, Slobodan Bodo Subotić (74) iz Donjih Karajzovaca u Lijevče polju u penzionerskim danima oživio je mladalačku ljubav prema slikarstvu.
U đačkim danima, u Novoj Topoli, kada je bio osnovac, njegov nastavnik likovnog vaspitanja Vukašin Janković otkrio je Slobodanov slikarski talenat.
“Osim petica i pohvala iz likovnog u osnovnoj školi, više od toga nije moglo. Školovanje sam nastavio u zanatskoj školi u Gradišci, tražio mogućnost da se što prije zaposlim, a za umjetnost i za slikanje nisam imao vremena ni mogućnosti”, priča Slobodan.
Svoj san iz mladosti ostvario je pola vijeka kasnije, daleko od rodnog kraja, od Karajzovaca, Topole i Gradiške. Sada intenzivno slika, izlaže i živi u svom svijetu umjetnosti, istovremeno u slikama oživljavajući davnašnje uspomene.
“Sada imam izložbu u Gradišci, a prije toga u Novoj Topoli. Izlagao sam svoje slike i u Njemačkoj, u gradu Bruksal, gdje živim 53 godine. Svaka pohvala mi godi, ona me ohrabruje i podstiče, ali uvažavam i drugačija mišljenja. Naročito korisnim smatram savjete akademskih i iskusnijih slikara”, ispričao nam je Subotić tokom pripreme izložbe u gradu na Savi, povodom 24. aprila, Dana oslobođenja Gradiške u Drugom svjetskom ratu.
Njegova slikarska opsesija je priroda, biljni i životinjski svijet, ali i ljudi. Njegove boje su žive, svijetle, linije jasne, a poruka puna simbolike.
“To je moj umjetnički otpor prema stalnom uništavanju prirode u svijetu, ali i pohvala ljepoti bistrih rijeka i potoka, čiste šume, zdravih livada, koje imamo, a ne čuvamo kako bismo trebali i morali”, objašnjava Bodo Subotić svoju slikarsku poruku, protest koji kistom i bojom iskazuje na platnu.
“Da li ste slikali, bar povremeno, tokom radnog vijeka, poslije dana na građevini”, pitamo našeg sagovornika.
“Ne, nimalo. Poslije građevine, napornog rada i teškog dana, nisam imao snage ni koncentracije za slikanje. Ono je kao ideja stalno živjelo u meni, u razmišljanima, u mašti. Vjerovao sam da će doći to vrijeme kada će mi slikanje postati najvažnije. I dogodilo se prije osam godina, kada sam penzionisan.”
Od tada Slobodan Bodo Subotić živi novu mladost, sada umjesto maltera, cigle, silikona, prozora i zidova visokih zgrada, okružen je bojom, platnom, štafelajima…
“Da, jednom davno, bio sam mlad, ali ta mladost nije mi podarila dovoljno zadovoljstva i sreće. Ova druga je bogatija i potpunija. Za srećnu mladost nisu dovoljne samo godine, nego ljubav u sebi i u drugima, u bliskim osobama. Moju sreću čine i moja supruga Marija i sin Aleksandar, koji me podržavaju. Oni su moji prvi kritičari, ali realni i strogi.”
Kakav je osjećaj završiti sliku, pitamo Subotića, među njegovim slikama velikih formata, na kojima su jata ribe, cvijeće, spaljena šuma, oči žene, čežnja, nebeska vedrina.
“Slika je završena kada sa mnom progovori, kada prema temi koju prikazuje osjetim bliskost. Ako toga nema, a dešava se, sliku skidam sa štafelaja ili zida, i nosim u podrum na dograđivanje, na dorađivanje, sve dok se takav osjećaj u meni ne promijeni, ne probudi.”
Slobodan najviše vremena, osim u Njemačkoj, provodi u Poreču, gdje slika i odmara. U tom mjestu na Hrvatskom primorju radio je tri godine poslije odlaska iz rodnog sela.
“Nekada, prije 56 godina u Poreč sam veoma mlad došao za poslom. Tu sam upoznao i sadašnju suprugu, sa kojom sam tri godine kasnije preselio u Njemačku. Ovo je moj povratak u Poreč, gdje sam prvi put došao kao bravar, a sada kao slikar i penzioner”, sjetno priča Slobodan Bodo Subotić. I slika sebe, svoj svijet i uspomene.
