Ni poslije gotovo pola vijeka, koliko živi u Beogradu, Miroslav Vujić, mašinski inženjer iz Jablanice, sela u gradiškom Potkozarju, nije zaboravio zavičaj.
Ključni događaji iz istorije porodice Vujić
1912. – Miloš Vujić odlazi u Ameriku, radi u rudniku u Zapadnoj Virdžiniji
1919. – Povratak iz SAD u Jablanicu
1942. – Odvođenje porodice u logor Stara Gradiška
1945. – Povratak iz Njemačke u spaljeno selo
1961. – Prvi bicikl u Jablanici
On u rodnu kuću, sa brojem četiri, koja je odavno prazna i pusta, često dolazi da bi naložio vatru i oživio uspomene. One su u njegovim pričama i starim fotografijama.
“Moj djed Miloš radio je u američkim rudnicima početkom prošlog vijeka. Zajedno sa nekoliko komšija i rođaka, 1912. godine, zaputio se u Amsterdam. U luci se ukrcao u brod i poslije 18 dana plovidbe, stigao u Ameriku. Kod kuće je ostavio suprugu i kćerku od godinu dana. Tamo je radio do 1919. godine. I vratio se”, priča Miroslav o svome djedu. Njegove fotografije iz američkog rudnika, iz Zapadne Virdžinije, a kasnije i njemačkog zarobljeništva, čuva kao dragu uspomenu.
Put u Ameriku 1912. godine
Kada je Miloš Vujić stigao u Ameriku, imao je 47 dolara. U dalekoj zemlji, preko mora i okeana, dočekao ga je Dako Šumonja, porijeklom iz istog sela.
Posjedovao je restoran i spavaće sobe, bavio se ugostiteljstvom. Došljacima iz zavičaja uveliko je pomogao. Smjestio ih je kod sebe i obezbijedio hranu, dok se ne snađu. Poslije svjetske ekonomske krize, izazvane Prvim svjetskim ratom, Miloš i njegovi zemljaci napustili su rudnik i Ameriku, i vratili se u Jablanicu. Nekoliko godina kasnije, vratio se i Dako sa porodicom. Nije slutio kakva sudbina ga čeka. Ubijen je u jasenovačkom logoru.
Povratak iz Amerike i tragična sudbina u ratu
“Miloša, zajedno sa još šestoro ukućana, ženom i djecom, ustaše su 1942. godine odvele u logor Stara Gradiška. Uspio je stoku i živinu da pusti, da ne skapava povezana u štali, a njemu, kako bude, govorio je. Iz logora, on i sin Milan odvedeni su na rad u Njemačku, gdje su dočekali kraj rata. Iz Njemačke, u Jablanicu, gdje je sve spaljeno, došli su pješke.”
Fotografije kao svjedočanstvo vremena
Među starim fotografijama koje čuva Miroslav Vujić, osim djeda Miloša, dvije su posebno interesantne. Na jednoj, snimljenoj 1940. godine, je njegova tetka Zorka sa školskim drugaricama, a na drugoj tetka Lepa Vilić na biciklu.
Prvi bicikl u selu
“Tetki, sestri moje majke, bicikl je 1961. godine kupio moj otac Branko. Dovezao ga je iz Banjaluke. Taj bicikl, prvi u selu, poslužio je mnogima da nauče upravljati ovim prevoznim sredstvom. Naveče, tetka Lepa je bicikl čuvala u spavaćoj sobi, pored kreveta”, ispričao nam je Miroslav. On je sačuvao i fotografiju koja svjedoči o školstvu u Jablanici:
“Među 250 mališana, 1940. godine, bila je moja tetka Zorka, Miloševa kćerka, sa još četiri djevojčice. U to vrijeme za žensku djecu školovanje nije bilo obavezno. Djed Miloš je smatrao da kćerke treba školovati da bi im kasnije bilo lakše, a sinovi mogu raditi i u rudniku, kao on.”
Kozara u srcu i Beograd kao dom
Miroslav, kao i njegovi preci, čuva uspomenu na zavičaj. On i njegova supruga Milka često iz Beograda dolaze u Jablanicu da nalože vatru u kući gdje odavno niko ne živi.
“Nostalgično smo vezani za zavičaj. Ja sam u Beogradu 47 godina, ali nisam zaboravio svoje selo, Potkozarje i Kozaru. Dođem da bih prošao njivama i šumama, gdje sam proveo djetinjstvo, zagazio u rječicu Jablanicu, gdje sam pomoću tikava naučio plivati. Ovdje i biljka, i životinja, i priroda sa mnom razgovaraju.”
Udruženje Kozarčana i njegovanje tradicije
Miroslav je aktivan i u Udruženju Kozarčana u Beogradu:
“Njegujemo tradiciju oslobodilaca Beograda, boraca krajiških ratnih jedinica. U oktobru 1945. godine poginula su 123 Kozarčanina koji su jurišali protiv Nijemaca da bi najvećem srpskom gradu donijeli slobodu. Na njihove spomenike, na Avali, svake godine polažemo cvijeće i odajemo počast.”
Ovo udruženje sarađuje sa kozaračkim opštinama i gradovima. Prošle godine, u Beogradu, domaćin susreta bila je Gradiška, a ove godine to će biti Kozarska Dubica. Miroslav kaže da tekovine ove slavne planine čuvaju većinom stariji. Većina su stariji, rođeni ovdje, u Potkozarju i na Kozari, a život su proveli tamo, u Beogradu:
“Potomci Kozarčana radije idu u Postojinsku jamu, da vide čovječju ribicu, nego na Kozaru, da se upoznaju sa našom istorijom i čudesnom ljepotom prirode. Moga sina Miloša, koji nosi ime moga djeda, i kćerku Valentinu, kojoj smo supruga i ja ime dali po Ruskinji Valentini Tereškovoj, kosmonautu i prvoj ženi u svemiru, učimo da vole i čuvaju tekovine Kozare, jer su tu i njihovi porodični korijeni.”
Izvor: Milan Pilipović / Nezavisne
