Lordan Zafranović, proslavljeni hrvatski i jugoslovenski reditelj, prošle sedmice boravio je u Prijedoru, na Kozari i u Banjaluci, gdje je bio učesnik nekoliko tribina, predavanja i gdje je prisustvovao na nekoliko projekcija svojih starijih filmova. Između ostalog, Zafranović je posjetio i Studentski kulturni centar u banjalučkom kampusu, gdje je otvorena izložba “Pad Italije”, a riječ je o fotografijama iz njegovog kultnog filma. Tom prilikom ovaj filmski doajen govorio je i za “Nezavisne novine”, prvenstveno o filmu “Zlatni rez 42”, čiju premijeru očekujemo ove godine.
NN: Četrdeset godina ste čekali na ovaj film. Da li danas konačno osjećate kako će se četrdesetogodišnje sakupljanje energije vratiti na filmskom platnu?
ZAFRANOVIĆ: Taj film sam počeo pripremati u jednom potpuno drugom vremenu i sistemu. Već se osjećao raspad socijalizma, raspad države isto tako. Tragedija se već nazirala. Ratno stanje samo što nije prslo i mi smo, u to vrijeme, pokušavali nekim krikom da upozorimo šta se desilo, koja se tragedija već desila, posebno u ovim krajevima oko Kozare. Međutim, došlo je do najgoreg i tu se stvar zaustavila. Nismo uspjeli isfinansirati i bilo je nemoguće pokrenuti taj film jer se raspala država, raspalo se sve, i onda sam ja u jednom momentu, prije sedam-osam godina, kada se raspadao sjever Afrike, kada je došlo do tih takozvanih revolucija unutar islamskih država, kada je krenula velika najezda izbjeglica, kao što je ovdje bilo početkom Drugog svjetskog rata, vidio fotografiju koja je prikazivala jednog mrtvog dječaka, izbjeglicu, na plaži. Onda sam sišao u svoj podrum u Pragu i našao scenario filma “Djeca Kozare” Arsena Diklića i odlučio da ponovo pokušam isfinansirati i snimiti sve to u potpuno novom političkom sistemu.
NN: Na kakve ste reakcije u međuvremenu nailazili?
ZAFRANOVIĆ: Naravno, u Hrvatskoj je bilo nemoguće to snimati. Tamo sam bio već etabliran kao neka vrsta izdajnika s obzirom na filmove koje sam radio prije. Vrlo glupo, ali je tako. Tako sam etabliran u isto jedno opasno vrijeme, od 1991. do 1995. godine. Tada se bilo opasno tamo pojavljivati, kamoli nešto raditi, tako da sam onda pokušao ovaj film da snimim u Beogradu. U Beogradu sam na tri-četiri natječaja dobio odbijenice. Ostaje misterija zašto. Jasno mi je zašto u Hrvatskoj, jer niko ne želi ništa ružno vidjeti o sebi, ali zašto je u Srbiji tako bilo ostala mi je misterija do današnjeg dana. Na četvrtom ili petom natječaju dobili smo osnovna sredstva, koja su bila, naravno, nedovoljna. Na kraju smo došli u Banjaluku s nekim našim prijateljima, koji su htjeli da se to snima ovdje i dogovorili smo se da Republika Srpska uđe u taj film. To je bio poticaj da se dalje film finansira. Na kraju balade smo u nekoliko pokušaja uspjeli. Imali smo dogovor sa jednim producentom, pa nije išlo, pa je onda došao poziv od gospodina Željka Joksimovića, koji ima dvije televizije. On je htio da se to radi. Naravno, prije toga smo razgovarali sa RTS-om, sa “Telekomom Srbije” i sa još nekim prijateljima koji su htjeli da se to radi i onda je Joksimović zatvorio finansijsku konstrukciju i krenuli smo u ozbiljne pripreme, pošto je to vrlo težak film za realizaciju u uvjetima u kojima se kinematografija već gasila kao kinematografija. Već su krenule neke serije koje su tolikom brzinom rađene da tu više nije bilo profesije. Kada smo uspostavili neki red, onda smo krenuli u snimanje.
NN: Snimanje ste već obavili prije nekoliko godina?
ZAFRANOVIĆ: Da, umjesto 80 dana snimanja koje smo trebali da imamo, jer to su bili i serija i film, sve smo snimili u 60 dana. Morali smo tako, bili smo zbijeni u tih 60 dana. Imali smo velikih problema sa vremenskim prilikama u tom periodu. Snimali smo pored Vršca. Tu smo izgradili logor na jednoj čudesnoj klimi. Često je bilo +40, a bile su i ogromne oluje. To je bio zaista jedan pakao od snimanja, ali sve smo prebrodili. Imali smo izvanredne glumce, a ja sam imao iskustvo koje je pomoglo da se to, na neki način, realizira na dosta visokom nivou. I evo, sada smo tu pred prezentacijom. Film traje četiri sata. Naravno da po ovoj sadašnjoj brzini kojom gledaoci gledaju filmove na malim ekranima i telefonima ovaj naš film djeluje kao povratak u zlatno doba filma. Sada imamo problema sa distribucijom, jer distributer ne želi da se izgubi još jedna predstava. Mi pokušavamo napraviti neka skraćenja, ali se bojimo da film neće tako dobro funkcionirati kao ova autorska verzija.
NN: To djeluje kao neka vrsta kompromisa?
ZAFRANOVIĆ: Kompromisa u autorskoj verziji nema, niti ga može biti. Ali, napravićemo distributivnu verziju zbog toga da bi film vidjelo što više gledalaca, i u regiji, i u svijetu. Naravno, ostaje i autorska verzija u punoj dužini i serija od sedam nastavaka, koju će gledaoci moći vidjeti. Film je krenuo sa analizom zla i sa jednom velikom ljubavi djevojčice i dječaka koji je u logoru već dugo bio. S druge strane, imali smo sedam ustaša koji su, svako ponaosob, potpuno drugačiji u tom zlu. Onda smo pratili tih devet sudbina koje nije bilo jednostavno pratiti u paklu koji predstavlja taj logor. Tu su i neke dokumentarne scene iz arhiva koje potvrđuju da je sve to istina.
NN: Ranije ste izjavljivali da želite da “Zlatni rez 42” premijerno bude prikazan u Berlinu, odakle je krenulo zlo Drugog svjetskog rata. Da li će biti išta od premijere u Berlinu i, ako ne, zna li se gdje će biti premijera i kada?
ZAFRANOVIĆ: U međuvremenu se u svijetu desilo to što se desilo, rat u Ukrajini, pa taj rat u Gazi i Iranu. Svijet se promijenio, promijenili su se i Nijemci, promijenio se kulturni milje cijelog svijeta, posebno Evrope. Mi smo poslali film na selekciju u Berlin, a oni ga nisu očigledno ni razmatrali, jer srpski film smatraju proruskim i uvedena je neka vrsta embarga na srpske filmove na tim velikim festivalima. Pošto sam ja građanin Češke, ostao nam je festival u Karlovim Varima, gdje se o tome upravo odlučuje, a premijera, naravno, ovisi i o producentu, njegovom distributeru i njihovim planovima. Znamo samo da bi “Fest”, koji je ponovo aktiviran, u oktobru u Centru “Sava” premijerno želio film da prikaže u autorskoj verziji koja traje četiri sata. Zasad možemo računati na premijere tamo, u Prijedoru i u Banjaluci, zato što je to film o njima. Ovdje nema porodice koja nije stradala. Mislim da je film koji, pored toga što je namijenjen hrvatskom gledaocu, a znamo šta se dešava u Hrvatskoj danas, odmah iza toga namijenjen ovdašnjoj publici koja je strašno osjetljiva i prema ovdašnjoj publici sam osjećao strahovitu odgovornost kad sam to radio.
NN: Vi decenijama ponavljate priču da je film van svih ideologija, a maloprije kažete da su u Berlinu srpski filmovi pod određenom vrstom embarga. S tim u vezi, koliko ideologija kod reditelja i filmskih stvaralaca utiče na sam sadržaj?
ZAFRANOVIĆ: Ja sam imao neki put koji je bio dosta nabijen tim pitanjima ideologije i politike. Moji filmovi su jednostavno dočekivani na poseban način. Bilo je tu raznih zabrana i dosta mučnih stvari u trenucima kada određeni film već bude gotov, a njegova sudbina ostaje upitna. Tako je i sa ovim filmom. Međutim, ja ne želim da se moj film upotrijebi za bilo kakvu ideologiju, za bilo kakvu propagandu. Suština ovoga filma je istina i ne bi trebalo da se koristi u političke svrhe bilo gdje i bilo kada. Ipak, to se ne može izbjeći zato što jednostavno živimo u takvim sistemima u kojima uvijek neko koristi umjetničko djelo da bi mu ono služilo u političke svrhe. Nadam se da ovoga puta toga neće biti, jer je ovaj film više od filma.
NN: Van svake sumnje “Zlatni rez 42” će izazvati različite reakcije na teritoriji bivše Jugoslavije, kao što je to svojevremeno izazvao film “Okupacija u 26 slika”. Mislite li da “Zlatni rez 42” danas može dostići gledanost, distribuciju i festivalski uspjeh kakav je krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih ostvarila “Okupacija u 26 slika”?
ZAFRANOVIĆ: Teško da može dostići takav uspjeh u ovo vrijeme film koji analizira nešto što treba da se sakrije, nešto što ne bi smjelo da se gleda uopće. Jasenovac je bar u Hrvatskoj i dalje tabu tema. Ako vam ja kažem da u školi nikad nisam čuo za Jasenovac, onda znate da je tabu tema oduvijek i bio. Tek u zrelim godinama kada sam bio reditelj i imao dva-tri igrana filma, ja sam se susreo sa Jasenovcem. Taj susret sa Jasenovcem me skrenuo da sve filmske alate usmjerim u analizu tog zla, koje uvijek prijeti i ima indiciju da izbije na površinu. Ima nešto što je jako važno kod tih filmova koje ja radim. Važno je da se oni prikažu. Onda to ide od usta do usta i gleda se. Ne možemo sad predvidjeti da li će se ovaj film gledati ili neće, vjerovatno neće kao “Okupacija u 26 slika”. “Okupacija u 26 slika” ima jednu veliku pozornicu, jedan prekrasni grad. To je grad koji je najpoznatije mjesto u ovom dijelu Evrope. To je turističko mjesto i za svakog gledaoca je pravo čudo kada takvo mjesto, koje je stoljećima bilo mjesto mira, trgovine i života, postane mjesto zločina koji se desio 1941. godine. Tako da je taj film sam po sebi bio privlačan za gledanje, a “Zlatni rez 42” je nešto drugo.
NN: Tu neće biti kontrasta između prirodne i arhitektonske ljepote i noža?
ZAFRANOVIĆ: Ima kontrasta, ali taj kontrast je druge vrste. Imate, recimo, vrlo lijepe ljude. Imate Alekseja Bjelogrlića koji izgleda kao Dikaprio u najboljim godinama i igra fenomenalno. Vi poslije ne možete shvatiti da taj anđeo, kako on izgleda, donosi toliko zla. Tako da imate opet kontraste, ali ovaj put iznutra. Ostali su, u početku, ljudi koje možete svaki dan sresti oko vas. Od tih i takvih ljudi sistem u kojem su počeli da se primjenjuju rasni zakoni, gdje možete ubijati bez ikakvih problema, gdje možete pljačkati bez ikakvih problema, stvori zvijeri. Te zvijeri onda rade to što rade. Mislim da će se u toku ovog filma ljudi okretati oko sebe da vide ko sjedi do njih, da li je to mogući ubojica, tako da su to vrlo interesantne stvari što se tiče ovog filma. Ljudi koji su gledali film po nekoliko puta, njima je to prošlo kao sat i po. Neki su stvarno bili oduševljeni, neki manje naravno, jer film je uvijek individualno gledanje, ali ta dužina će mnogima smetati, nekima i fiziološki čak, jer, ako ništa drugo, treba otići do toaleta. Ja sam tu imao jednu pauzu od 15 minuta i film je išao iz dva dijela. Međutim, to nije išlo, pa sam tu pauzu ipak skinuo i to je sada jedinstveni film. Onaj ko hoće da gleda – gledaće, onaj ko neće – ima uvijek otvorena vrata kina.
NN: Maloprije ste pomenuli da niste u školi učili o Jasenovcu, a više puta ste govorili o toj svojoj prvoj posjeti Jasenovcu. Između ostalog, slušao sam kada ste pričali da ste nakon te prve posjete sa filmskom ekipom u kombiju, vraćajući se od Jasenovca do Zagreba, pjevali operske arije kako biste izbacite iz sebe spoznaju o količini zla. Da li zbog toga mnogi Vaši filmovi, što igrani, što dokumentarni, počinju određenim pjesmama, odnosno muzikom?
ZAFRANOVIĆ: Moji raniji filmovi su počinjali uvijek sa nečim što je harmonično, lijepo, skladno, ljudski. Mi živimo na planeti koja je raj, jer kada kažemo raj, ja mislim da je svemirski raj planeta Zemlja. I onda čovjek i ta njegova genetska situacija, jer zlo je u nama svima, niko nije operiran od zla, krene da to razbija, da to uništava maksimalno. Dakle, krenem sa širokim kadrovima i širokom muzikom, a onda to sužavam prema toj tami, koja na kraju rezultira užasom. To je ta neka harmonija iznutra, koju ja stvaram preko nekih geometrijskih tijela, da bih dobio čvrstu konstrukciju filma. Vi ne možete napraviti kuću bez čvrstih temelja. Vi u ovoj zgradi, u kojoj trenutno sjedimo, ne vidite armirane stubove, ali vidite scenografiju. Vidite dakle scenario, ali ne vidite ono što iznutra drži zdanje. Tako i ja – moram napraviti konstrukciju, da bih oko te konstrukcije stavio sadržaj, a to je ono što vi gledate. Iznutra je to armirani beton. Ja sam kao srednjoškolac išao u pomorsku školu i učio sam brodogradnju. Brod je jedno čudesno tijelo koje mora da plovi po svim mogućim olujama. Bio je jedan predmet koji se zvao teorija broda. Tu smo matematičkim, grafičkim, geometrijskim i svim znanjima koja postoje učili na koji način se pravi konstrukcija broda, ta rebra koja se ne vide poslije, da bi taj brod mogao da plovi. Tek kasnije se stavlja oplata, dimnjak, zastava, stavlja se ono što vi vidite, a vi vidite jedan prekrasan brod, a šta je unutra to malo ko zna i malo koga zanima. Svi misle da je normalna stvar da brod plovi kako plovi, ali to nije normalna stvar, zato što on mora da bude čvrst, da izdrži sto godina, da se drži. Ti filmovi koje ja radim – radim za neko buduće vrijeme. Oni su dosta čvrsti, posebno ovaj zadnji film je dosta čvrst.
NN: Prilikom ove posjete nakon više od 30 godina bili ste na Mrakovici. Kakvi su utisci?
ZAFRANOVIĆ: Fenomenalni i uzbudljivi su utisci. Ja sam poznavao Dušana Džamonju, koji je napravio spomenik na Mrakovici, i to u vrijeme kada je tek pravio skice i kada se počeo baviti tim spomenikom, tako da sam bio vrlo uzbuđen i onda kada je to otvoreno, možda sam bio dvije-tri godine poslije, i sada. Sada sam želio da vidim sa nekom nostalgijom to mjesto. Autor je umro, umro mu je i sin koji je sve te očeve stvari bio sortirao i imam jednu njegovu malu skulpturu spomenika koji nije izradio, tako da sam bio vezan za tog autora i, naravno, to je fenomenalni prostor, koji na neki način ipak upozorava na veliku tragediju koja se tamo desila i sjeća na partizanski otpor koji je bio veličanstven. To je nešto što zaista uzbuđuje. Kada dođeš na Kozaru, osjećaš da mjesto samo po sebi ima specijalnu energiju. Bio sam jako, jako zadovoljan tom posjetom.
NN: Za kraj, koliko sam shvatio, film ste nazvali “Zlatni rez 42”, a serija će zadržati prvobitni naziv “Djeca Kozare”. Da li je postprodukcija serije završena i kada možemo očekivati emitovanje?
ZAFRANOVIĆ: Mi smo prije godinu dana ili prije godinu i po dana završili montažu i sve druge stvari, ali je nešto bilo zapelo oko tona. Neke stvari smo morali čekati, ali sad je film praktički gotov, a serija isto tako je manje-više gotova. Serija se obično emituje oko šest mjeseci poslije filma, tako da seriju možemo očekivati početkom iduće godine.