Prvi pehar osvojio je u Banja Luci, vozeći na Banj brdu.
Spada među najbolje reli vozače na Balkanu, višestruki je šampion, pobjeđivao na gotovo svim stazama bivše Jugoslavije, danas broji dane do konačnog ozdravljenja.
Milan Stojnić Džimi ima respektabilnu biografiju, stan mu je prepun pehara, medalja, i diploma, a sjećanja svježa. Zadobio je tešku povredu krajem juna ove godine na trkama u Zalužanima kod Banja Luke.
„Uh dobro je da sam ostao živ. Udario me je ozada jedan Nišlija, jednostavno me katapultirao, letio sam svojom „hondom“ kroz vazduh, polomio se. Ljekari kažu da je ruka slomljena na tri mjesta. Sreća da sam sitne građe, da sam bio korpulentan vjerovatno ne bih preživio taj strahovoti udarac“, kaže Džimi.
„Honda“ je završila u starom željezu, za Džimija se pravi nova reli mašina, „peugeot 206“, njegova omiljena marka. Čim se oporavi ponovo sjeda u auto i pravac staza. Motivi su jaki, ali dostižni.
„Treba mi još jedna godina da budem šampion i da osvojim po peti put zlatnu kacigu. To do sada nikome nije pošlo za rukom, niti će u narednih desetak godina poći. Problem mi sačinjavaju pehari, imam ih 502 komada, stan mi je prepun priznanja. A tu su i medalje i diplome, zlatna značka i priznanje „Zaslužni građanin grada Gradiška“, sportista godine… Iako imam 75 godina idem na megdan tri puta mlađim momcima. Vioziću dok budem ispred njih, kad me počnu pobjeđivati, okačiću kacigu o klin“, samouvjeren je Džimi Stojnić.
Ovaj veteran među vozačima kaže da će ići na trke i kad ne bude vozio. Sport je za njega uživanje, jer razvija prijateljstvo i solidarnost, a politici i mržnji nema mjesta.
Svoju prvu trku Džimi je odvezao 1972. godine kao golobradi mladić. Vozio je „Fiću 750“, a potom se obreo i u nacionalnoj klasi. Prvi pehar osvojio je u Banja Luci, vozeći na Banj brdu. Vozi i krugove i brdske trke što ga čini još večim majstorom automobilizma.
Džimijevi brojni prijatelji sa nestrpljenjem očekuju njegovo ozdravljenje i dolazak na startnu poziciju.