GRADIŠKA, KOZARSKA DUBICA – U Rezidenciji “Bakić”, u Gradišci, gdje boravi zajedno sa dvije godine mlađom suprugom Desom, Dževahir Redžepović (92) iz Kozarske Dubice prelistava uspomene i stare fotografije. Među njima i crno-bijele, sa proslave prvomajskih praznika.
Život kroz različite uloge
- učitelj
- vaspitač
- radnik na benzinskoj pumpi
- izbjeglica i povratnik
- penzioner i svjedok vremena
Bivši domac, učitelj, vaspitač, radnik na benzinskoj pumpi, izbjeglica…
“Ovo je moj 92. Praznik rada, 1. maj. Neke proslave ne pamtim, neke bih rado zaboravio, ali ne mogu. Bilo je i prvomajskih praznika kojih se sa radošću sjećam i borim se da ih ne zaboravim”, priča Dževahir, bivši domac, učitelj, vaspitač, radnik na benzinskoj pumpi, izbjeglica, povratnik, nostalgičar, penzioner…
I Desa je bila učiteljica
Njegova supruga Desa, djevojački Čučak, porijeklom iz Kadin Jelovca, takođe je radni vijek provela u školi, među učenicima.
Bila je učiteljica, a na pred kraj radnog vijeka vaspitačica. Njeni roditelji i brojna rodbina stradali su u Drugom svjetskom ratu. I Desa je nakon oslobođenja 1945. godine dospjela u dubički Dom ratne siročadi, kao i Dževahir.
Sreli su se 1957. godine
Potom ih je ruka sudbine vodila u učiteljsku školu, Desu u Tuzlu, a Dževahira u Banjaluku.
Sreli su se 1957. godine, zavoljeli, zakleli na doživotnu vjernost i ljubav koja traje nepunih 70 godina.
Ali, to je posebna priča, puna lijepih trenutaka, povjerenja i zajedničkih dana i godina, u kojima su dijelili sve ljepote koje je život podario i sve poteškoće koje je vrijeme pred njih postavilo.
Uranci uz pleh muziku
Bosanska Dubica, u godinama i decenijama poslije Drugog svjetskog rata, imala je masovan radnički pokret, tekstilce, zadrugare, prerađivače drveta, ciglare, ratare, voćare, proizvođače namještaja, zanatlije, a među njima učitelje.
“Bili smo siromašni, a veoma srećni, imali smo mladost i ideale. Ljubav. Vjerovali smo u bolje dane, srećniji život, u napredak… I zato smo se radovali praznicima, a posebno prvomajskom. Poslije ranog buđenja, uz pleh muziku vatrogasnog društva, koje je stupalo ulicama, gradskim i prigradskim naseljima, svi su izlazili vani. Tako je počinjalo veliko slavlje”, sjeća se Desa, dugogodišnja učiteljica u Bjelajcima, Pucarima i Bosanskoj Dubici.
“Sjećaš li se, Đevdo, toga vremena i naših proslava”, upita Desa Dževahira, koji se, na svaku njenu riječ i rečenicu trudi da nešto doda, podsjeti, ispriča.
“Kako se ne bih sjećao. Dubica je mali grad. Za svakoga otvoren. Radnička klasa za Prvi maj i za Đurđevdan pravila je teferiče u prirodi. Najviše smo se okupljali na ostrvu na sredini Une, blizu mosta. Tu je bila betonska ploča za ples, igralište i kupalište. Išli smo i na Krivdića brdo, gdje smo igrali u kolu i zabavljali se do jutra, do 2. maja. To je neopisiva radost, koja nas je zbližavala. Veselilo se i staro i mlado, i muško i žensko, svako na svoj način.”
O praznovanju 1. maja Dževahiru naviru sjećanja i uspomene. Nastavlja priču, a svaka riječ vraća ga u to vrijeme:
“Za prvomajske praznike okupljale su se porodice, dolazila je rodbina iz drugih krajeva. Zajedno su pripremali hranu, dekorisali najljepšu trpezu i pjevali. Veselili se. Dubica je živjela u pjesmi i sa pjesmom. Harmonike su odjekivale, pjevale se narodne pjesme, a najviše one koje slave rad.”
U album prvomajskih uspomena Desa je smjestila sjećanje na zajedničku pripremu hrane. Dževahir je na to podsjetio:
“Sve žene, i domaćice i gošće, pripremale su hranu, a muškarci brinuli o pečenju i o piću. Nama su redovno iz Sarajeva u goste dolazili zet Milovan, snaha Nevenka, moje zaove. Nana Zubeida, moja svekrva, trudila se da svima bude po volji i da se praznik proslavi kako dolikuje, u veselju i poštovanju. Ona se zalagala da se rodbina posjećuje, da praznujemo zajedno i da se međusobno uvažavamo i poštujemo.”
Prvo zaposlenje u Vojskovi
Poslije učiteljske škole, Dževahir se 1957. godine zaposlio u Vojskovi, selu u Potkozarju.
“Dočekalo me dvadesetak radoznalih i vrijednih učenika. Veliko selo, a slabo naseljeno”, počinje Dževahir priču o počecima rada u školi. Životni poziv je odmah zavolio. Uslovi rada bili su loši, ali to ga nije obeshrabrilo, pokolebalo.
“Škola nije bila po školskim normama, nego prepravljena zadružna štala. Ja sam u toj školi, da ne kažem u štali, radio sa velikom ljubavlju. Prenosio sam znanje na svoje učenike. Moja spavaća soba i zbornica dijelile su istu prostoriju, bivšu zadružnu kancelariju.”
Iz tog sela, u inat svim teškoćama, ponio sam divne uspomene, prisjeća se Dževahir. U Vojskovi i sada živi Miladin Međen, njegov učenik iz prve generacije. To nam je naglasio kao važnu činjenicu i napomenuo da obavezno uvrstimo u njegovu priču.
Poslije godinu dana u ovom selu dobio je poziv za vojsku i otišao u JNA. Nova adresa učitelja Dževahira, poslije odsluženja vojnog roka, bili su Gornjoselci, blizu manastira Moštanica, potom Pucari, Novoselci pa Dubica.
Ljubav na prvi pogled
Učiteljicu Desu Čučak, sadašnju suprugu sa kojom je stekao dva sina, upoznao je u Dubici. Tog susreta i sada se sjeća i rado prepričava.
“Bila je zima, ona je naišla ulicom, u Delića mahali, gdje sam živio, i na prvi pogled opčinila me ljepotom. Prošla je pored mene. Odmah sam se zaljubio, na jedan pogled, treptaj. Njena ljepota za mene je bila nestvarna. Pozdravio sam je, nije odgovorila, nije uzvratila. Nije se osvrtala niti zastajala. Pomislio sam, Bože, kada bi ona pristala da stane, da porazgovaramo, da se upoznamo, cijeli svijet bio bi moj.”
Čekao je novu priliku, i dočekao
Dževahir je bio uporan, nije odustajao. Čekao je novu priliku, i dočekao. Tadašnja učiteljica u Bjelajcima, Desa je popustila, prihvatila Dževahirovo udvaranje.
“Kasnije sam imao više sreće. Zavoljeli smo se, a do braka nije dugo prošlo. Nakon vjenčanja u julu 1958. godine, zajednički smo prešli u školu u Pucare. Do ovog sela pješke smo putovali na posao, desetak kilometara od Dubice. To su bila romantična putovanja, posebno zimi, kada sipi i pod nogama škripi sitan snijeg.”
U Pucarima su se vjenčali. Matičar je bio Živko Siromer, a kumovi Vaskrsija Babić i Boško Milosavljević iz ovog sela.
“Matični ured je bio u skromnom kućerku. Nismo imali ni rakiju, niti drugog pića, da nazdravimo. To nije umanjilo našu sreću, našu slogu koju i sada njegujemo i čuvamo”, priča Desa. Njen svaki dan sa Đevdom, kako ga ona oslovljava, ispunjen je srećom i zadovoljstvom. Stekli su dva sina, četvoro unučadi i jednog praunuka. To je, kako kažu, njihovo najveće bogatstvo.
Nostalgične uspomene
U porodici Redžepovića, Desu, koja je u šestoj godini ostala bez roditelja, jer su odvedeni u Jasenovac i likvidirani, svi su prihvatili.
“Nana Zubejida, Đevdina majka, kazala je: Sine, koja žena može biti tvoja supruga, može biti i moja snaha.”
Desa i Dževahir žale što su mnoge škole zatvorene, a sela bez djece. Ostale su prazne košnice, a pčele su odletjele. O svakoj školi i svakom selu u kojem su radili rado govore. Desa često pominje prvo radno mjesto u Bjelajcima, desetak kilometara od Dubice. Na posao je putovala pješke, blatnjavim putem, u čizmama.
“Napravim korak, spadne obuća, pa nogom u čarapi, u blato. U istoj školi u Bjelajcima radilo je još dvoje učitelja, Mara i Duško Vujić iz Gradiške. Bili smo solidarni, složni i odlučni da učenike naučimo đačkim lekcijama i životu, trudili smo se da postanu, prije svega dobri ljudi, korisni članovi zajednice.”
Njihova životna računica, na grubo, otkriva da su 60 godina živjeli u Bosanskoj Dubici, 30 u Americi, a sada u Gradišci, gdje su u domu za stare i nemoćne, mada se tako ne osjećaju, pronašli ugodan kutak.
Ovogodišnji 1. maj proslaviće skromno, čestitaće međusobno i učestvovati u sadnji cvijeća u velikom i lijepom vrtu.
