Banjaluka – Vujo Stanivuk, doktor ekonomskih nauka, inovator, dobitnik Zlatne medalje zasluga za narod, rođen 1959. godine u Prijanima kod Glamoča, češće je u narodnoj nošnji svoga kraja nego u svečanom odelu. On je čuvar narodnih običaja, tradicije i izvorne pesme. Po tome je poznat u celoj Krajini. Napisao je tri monodrame, sakupio bogatu riznicu stvaralaštva glamočkog polja i okoline, a nedavno objavio knjigu „Kosti u vatri, duša u plamenu”.
Novinar i književnik Ranko Preradović u predgovoru je ovu knjigu okarakterisao „ispovedaonicom života”, a književnik Vidosav Đurđević zaključio da je stihovima i pesmama Stanivuk prošao kroz sve sfere života, od predaka, postojbine, vremena i nevremena, mesta u kojem je rođen i gde mu je duša puna do sada.
„Četrdeset godina, od kada sam preselio u Banjaluku, trudim se da, u stihu i pesmi, osvetlim lepotu svoga zavičaja. To su reke, potoci, planine, zemlja i vazduh, ljudi i običaji, kao slikarsko platno prepuno mojih uspomena,” setno pripoveda Stanivuk, veran čuvar tradicije glamočkog kraja.

U svakoj njegovoj pesmi, u stihovima, je zavičaj: „Čovek je, rode moj, samonikla biljka, koja se seća. Ako ga iščupaju i presade, on će se, možda i primiti, ali nikada neće prestati da tuguje za vrletnom zemljom iz koje je iščupan. Zavičaj je, rode moj, ko neko, koga si najviše voleo. Eh, kako je lepo voleti, i patiti, kod tromeđe, hirovite reke Vrbas i prelepe Krajine. Oko bi suzu, srce bi pesmu, onu našu, zavičajnu.”
Stanivuk je u detinjstvu, u Prijanima, selu okruženom planinama, koje je nekada vrvelo od naroda a sada pustom, shvatio da je očuvanje duhovnosti, jezika, kulture i običaja, najvažnije za svakog čoveka. To ga, kaže, duhovno oplemenjuje: „Građevine se grade i ruše, naselja podižu i obaraju. Materijalna vrednost može se uništiti i obnoviti ali duh u čoveku živi koliko i njegovo srce kuca.”
Ovaj čuvar zavičajnih običaja ne može razlučiti da li je teže njemu bez Glamoča ili Glamoču bez njega. Kada ga opsedne nostalgija, Stanivuk spasenje pronalazi u pesmama koje piše, komponuje i peva: „’Oćemo li zapevati Baja, jednu našu iz rodnoga kraja. Zapevajmo, nek nas čuje selo, ko nekada, idući na prelo. Pevaj brate, sokole sa grane, stara pesma zalečiće rane. Zapevajmo pesmu od miline, i tebe ću naučiti sine. Pevaj sine, moja ruko desna, neka živi zavičajna pesma. Neka živi i neka se čuje gde god bio, neka odjekuje. Pesma stara dušu razgovara, zavičaju neda zaborava.”
Da imam stotinu života, pripoveda Vujo, svaki bih podario svome kraju, rodnom mestu koje živi u meni. I u pesmi opevao.
„Svaki put kada obučem narodnu nošnju i zapevam, pred očima mi se ukažu slike iz detinjstva i mladosti, glamočka brda i doline gde pasu stada ovaca, stara kuća i roditelji, moja majka Sava i otac Stevan, naša škola i seoski zborovi, gde cure i momci igraju u gluvom kolu a dečaci se nadmeću u čobanskim igrama”, opisuje Stanivuk svoje selo koje je davno preselio u pesmu.