Spe­ci­jal­no za „Po­li­ti­ku”

Ba­nja­lu­ka – Vu­jo Sta­ni­vuk, dok­tor eko­nom­skih na­u­ka, ino­va­tor, do­bit­nik Zlat­ne me­da­lje za­slu­ga za na­rod, ro­đen 1959. go­di­ne u Pri­ja­ni­ma kod Gla­mo­ča, če­šće je u na­rod­noj no­šnji svo­ga kra­ja ne­go u sve­ča­nom ode­lu. On je ču­var na­rod­nih obi­ča­ja, tra­di­ci­je i iz­vor­ne pe­sme. Po to­me je po­znat u ce­loj Kra­ji­ni. Na­pi­sao je tri mo­no­dra­me, sa­ku­pio bo­ga­tu ri­zni­cu stva­ra­la­štva gla­moč­kog po­lja i oko­li­ne, a ne­dav­no ob­ja­vio knji­gu „Ko­sti u va­tri, du­ša u pla­me­nu”.

No­vi­nar i knji­žev­nik Ran­ko Pre­ra­do­vić u pred­go­vo­ru je ovu knji­gu oka­rak­te­ri­sao „is­po­ve­da­o­ni­com ži­vo­ta”, a knji­žev­nik Vi­do­sav Đur­đe­vić za­klju­čio da je sti­ho­vi­ma i pe­sma­ma Sta­ni­vuk pro­šao kroz sve sfe­re ži­vo­ta, od pre­da­ka, po­stoj­bi­ne, vre­me­na i ne­vre­me­na, me­sta u ko­jem je ro­đen i gde mu je du­ša pu­na do sa­da.

„Če­tr­de­set go­di­na, od ka­da sam pre­se­lio u Ba­nja­lu­ku, tru­dim se da, u sti­hu i pe­smi, osve­tlim le­po­tu svo­ga za­vi­ča­ja. To su re­ke, po­to­ci, pla­ni­ne, ze­mlja i va­zduh, lju­di i obi­ča­ji, kao sli­kar­sko plat­no pre­pu­no mo­jih uspo­me­na,” set­no pri­po­ve­da Sta­ni­vuk, ve­ran ču­var tra­di­ci­je gla­moč­kog kra­ja.

U sva­koj nje­go­voj pe­smi, u sti­ho­vi­ma, je za­vi­čaj: „Čo­vek je, ro­de moj, sa­mo­ni­kla bilj­ka, ko­ja se se­ća. Ako ga iš­ču­pa­ju i pre­sa­de, on će se, mo­žda i pri­mi­ti, ali ni­ka­da ne­će pre­sta­ti da tu­gu­je za vr­let­nom ze­mljom iz ko­je je iš­ču­pan. Za­vi­čaj je, ro­de moj, ko ne­ko, ko­ga si naj­vi­še vo­leo. Eh, ka­ko je le­po vo­le­ti, i pa­ti­ti, kod tro­me­đe, hi­ro­vi­te re­ke Vr­bas i pre­le­pe Kra­ji­ne. Oko bi su­zu, sr­ce bi pe­smu, onu na­šu, za­vi­čaj­nu.”

Sta­ni­vuk je u de­tinj­stvu, u Pri­ja­ni­ma, se­lu okru­že­nom pla­ni­na­ma, ko­je je ne­ka­da vr­ve­lo od na­ro­da a sa­da pu­stom, shva­tio da je oču­va­nje du­hov­no­sti, je­zi­ka, kul­tu­re i obi­ča­ja, naj­va­žni­je za sva­kog čo­ve­ka. To ga, ka­že, du­hov­no ople­me­nju­je: „Gra­đe­vi­ne se gra­de i ru­še, na­se­lja po­di­žu i oba­ra­ju. Ma­te­ri­jal­na vred­nost mo­že se uni­šti­ti i ob­no­vi­ti ali duh u čo­ve­ku ži­vi ko­li­ko i nje­go­vo sr­ce ku­ca.”

Ovaj ču­var za­vi­čaj­nih obi­ča­ja ne mo­že raz­lu­či­ti da li je te­že nje­mu bez Gla­mo­ča ili Gla­mo­ču bez nje­ga. Ka­da ga op­sed­ne no­stal­gi­ja, Sta­ni­vuk spa­se­nje pro­na­la­zi u pe­sma­ma ko­je pi­še, kom­po­nu­je i pe­va: „’Oće­mo li za­pe­va­ti Ba­ja, jed­nu na­šu iz rod­no­ga kra­ja. Za­pe­vaj­mo, nek nas ču­je se­lo, ko ne­ka­da, idu­ći na pre­lo. Pe­vaj bra­te, so­ko­le sa gra­ne, sta­ra pe­sma za­le­či­će ra­ne. Za­pe­vaj­mo pe­smu od mi­li­ne, i te­be ću na­u­či­ti si­ne. Pe­vaj si­ne, mo­ja ru­ko de­sna, ne­ka ži­vi za­vi­čaj­na pe­sma. Ne­ka ži­vi i ne­ka se ču­je gde god bio, ne­ka od­je­ku­je. Pe­sma sta­ra du­šu raz­go­va­ra, za­vi­ča­ju ne­da za­bo­ra­va.”

Da imam sto­ti­nu ži­vo­ta, pri­po­ve­da Vu­jo, sva­ki bih po­da­rio svo­me kra­ju, rod­nom me­stu ko­je ži­vi u me­ni. I u pe­smi ope­vao.

„Sva­ki put ka­da ob­u­čem na­rod­nu no­šnju i za­pe­vam, pred oči­ma mi se uka­žu sli­ke iz de­tinj­stva i mla­do­sti, gla­moč­ka br­da i do­li­ne gde pa­su sta­da ova­ca, sta­ra ku­ća i ro­di­te­lji, mo­ja maj­ka Sa­va i otac Ste­van, na­ša ško­la i se­o­ski zbo­ro­vi, gde cu­re i mom­ci igra­ju u glu­vom ko­lu a de­ča­ci se nad­me­ću u čo­ban­skim igra­ma”, opi­su­je Sta­ni­vuk svo­je se­lo ko­je je dav­no pre­se­lio u pe­smu.

Izvor: politika.rs / M. Pi­li­po­vić

Exit mobile version