Čim se ispije jutarnja kafa i kuvana rakija, domaćin daje znak da se krene u svinjac. Uslijedi skika i za nekoliko minuta tovljenik je već u koritu za furenje.
Ako se želi obraditi dvoje ili troje tovljenika za dan, onda se mora početi tačno u sedam ujutro, s tim da glava kuće već u šest nalije vodu i naloži vatru.
Svinjokolj je tradicija, svako selo ima svoje običaje, ali ima i novotarija. U gradiškim selima ovaj važan posao ima posebnu draž.
„Sada svinje omamljujemo strujom i onda je to, kako smatraju Evropljani, humanije i bezbolnije. Do nekoliko godina unazad koristio se pištolj sa jakom oprugom i plinskim patronama, a prije toga sjekira u čelo“, priča Željko Barišić iz Bok Jankovca kod Gradiške, inače nadaleko poznatiji kao Malik.
U kući Barišića svinjokolj je kao Ivkova slava. I to dva ili tri puta tokom zime. Ujutro se skupi sedam ili osam jakih muškaraca, a i žene su tu. Ženski zadatak je da režu sirovu slaninu za topljenje masti i čvarke, da spremaju hranu za taj dan, kuvaju rakiju, pripremaju takozvane „Đurine kape“ za kulene, ali i da odrede tačan momenat kada se mast i čvarci skidaju sa vatre..
„Uh, naša ekipa je kao reprezentacija Brazila u fudbalu. Tu smo ja i brat Toni, glavni majstori su nam Čuveni, odnosno Dragoljub Trkulja, zatim rođak Neđo iz Donje Varoši, iz Slavonije, pomažu nam i to uveliko kum Igorica, Zoran Genije, punac Zoran, Jovica, možda još neko naiđe.Otac Miško se uvijek javi da dobrovoljno odnese uzorke veterinarima na analizu i najradije u nekoj kafani sačeka rezultate, kaže da je tako najvjerodostije“, priče Malik.
Barišići prave nekoliko vrsta kobasica i kulen. Po tome su poznati. Tucanu ljutu papriku, crijeva, mirođije i ostale repromaterijale pronalaze u tri države, na pijaci u Rumi, u Novoj Gradišci, te kod lokalnih mesara u Gornjim Podgradcima i Gradišci. U krvavicu obavezno stavljaju krv i ona je posebnog mirisa i okusa.
„Obavezno na trpezu narežemo prošlogodišnji kulen i kobasice, po tome se znaju pravi domaćini. I sve radimo do pola noći. Sutradan je soljenje mesa, i ostali sitniji poslovi. Uglavnom svinjokolj kod nas ima posebnu dimenziju, dođu nam rođaci iz Zagreba, prika sa Fruške Gore, tako da je to kod nas internacionalni događaj“, završava priču Barišić.
A Stevo Bosanac, vrijedni veterinar iz Gradiške, koji svakodnevno obiđe po nekoliko sela i na koga se stočari nikad ne žale, svinjokolj organizuje preko, u Gređanima u Hrvatskoj. Tamo ima imanje, i po slavonskim običajima obavlja klanje svinja i spremanje mesa za čitavu godinu unaprijed.
„Ovdje se taj običaj veoma poštuje. To je praznik za cijelo selo i svako svakome pomogne. Nema boljih svinja od naših gređanskih, slanina je najšarenija, a čvarci hrskavi. Za kolinje se čuvaju najbolja rakija i vino, a voda se koristi uglavnom za pranje ruku i alata“, ispričao je Bosanac, koji eto svoje svinje kolje u Hrvatskoj.
Svinjokolj je nezamisliv i bez kukuruze, a najbolja je od brašna koje Josip Barišič samelje na vlastitom kamenom mlinu. Njegova supruga Ljerka, poznatija kao Beba, zna posebnu tajnu pa je kuruza „slađa“ i od poslatica. Ovdje je za večeru običaj da se kuva supa i to od mišića sa svinjskih obraza. Ukusna je , a vjeruje se da i domaćin i domaćica imaju obraz.
Zavisno od zime koristi se suvi ili mokri pajc, obavezno se so miješa sa bijelim lukom, a za sušenje mesa se ostavljaju najbolje bukove kvrge, odnosno komadi drveta koji se nisu dali sitnije iscijepati.
Već prvi komadi osušene slanine i mesa domaćini skidaju za Božić, za sarmu i pečenje u rerni.
Zanimljivo je da su svi dani novembra i do polovine decembra u gradiškim selima rezervisani za svinjokolj. Poneko kupi i gotovu polutku ili dvije, a postoji i mogućnost da sve obave profesionalne ekipe, ali u tom slučaju izostaju običaji, zanimljive priče, kuvana rakija i vruća kuruza.